Poslovni duh se – čitam na naslovnoj stranici Poslovnog dnevnika – osjetio prevarenim time što je čitav kopneni prostor otoka Sveta Katarina i poluotoka Monumenti, gdje se nalaze ostaci vojnih objekata što ih je u svojoj pulskoj ratnoj luci sagradila K. und K., nedavno proglašen zaštićenim kulturnim dobrom i stavljen pod nadležnost konzervatora. Duh poslovni sad grinta zato što je odluka Ministarstva kulture o novom statusu kulturno-povijesne cjeline Sveta Katarina – Monumenti donesena tek 12. veljače ove godine, gotovo mjesec dana nakon što je zatvoren međunarodni javni natječaj za koncesionare nad tom lokacijom u sklopu projekta Brijuni Rivijera. Posebne razloge za grintanje pronašla je tvrtka Kermas Vod Četiri u vlasništvu Danka Končara, kojoj je prije nekoliko dana dodijeljena koncesija na sada zaštićenoj lokaciji, ali i Grad Pula koji je svojedobno zatražio da se registriraju kulturna dobra na svim područjima planiranog projekta Brijuni Rivijere, e da bi sada ustao žalbom protiv odluke Ministarstva da se Sveta Katarina i Monumenti upišu u Registar kulturnih dobara. 

    Dok koncesionarove poslovne planove remeti to što je navodno tek sada doznao da će mu za bilo kakvu gradnju biti neophodno dopuštenje konzervatora – iz čega je potpuno jasno koliko bi njegova poslovnost držala do kulturno-povijesnih vrijednosti prostora namijenjenog turistizaciji – teško je shvatiti bizarni zahtjev pulske gradske uprave da se Sveta Katarina i Monumenti izbrišu iz Registra kulturnih dobara, tim prije što je baš ona inicirala proces zaštite svega čemu zaštita treba. Grad u žalbi tvrdi kako nije bio upoznat s pozitivnim odgovorom Ministarstva kulture na prijedlog Konzervatorskog odjela u Puli – inače formuliran u dogovoru s gradskim vlastima – da Sveta Katarina i Monumenti steknu status kakav sada, eto, imaju. 

    Sve kad bi to i bilo točno, a u što je malo teže povjerovati, gradski bi oci morali objasniti svoju poziciju u tom sukobu interesa. I građanima Pule otkriti da li se zatraženoj i dobivenoj zaštiti kulturnih dobara, što je nesumnjivi gradski interes, protive samo zato što ona donekle otežava realizaciju interesa privatnoga koncesionara, koji ne moraju biti i gradski? Ili za to postoji neki suvisliji razlog? I je li taj razlog, ako ga uopće ima, u koliziji sa stavkom Ugovora o provedbi razvojnog programa Brijuni Rivijera, gdje lijepo piše da će »Ministarstvo kulture i društvo Brijuni Rivijera d.o.o. utvrditi status objekata (kulturno dobro) i njihovu bruto površinu«, a što je – kao i čitav ugovor, uostalom – odavno dostupno, pa valjda i poznato, čitavoj javnosti? Jer ako su to mogli pročitati ljudi koji nikada neće priviriti u Končarove resorte, mogao je vala i najagilniji aspirant na koncesiju. 

    Poslovnom duhu je lakše da nam sada s poslovnih naslovnica kukumače kako je zaštita kulturnih dobara poslovni skandal koji odvraća prijeko potrebne investitore. Ali u eventualno iznuđenoj poslovno-političkoj odluci da se Sveta Katarina i Monumenti ostave bez zaštite, naravno, neće vidjeti ni trag skandala. Ni prikriti rukopis vandala.