U Hrvatskoj ne vlada antipoduzetnička, nego antiradnička klima. Građani koji žive od svog rada to osjećaju na svojoj koži, iako se s odgovornih adresa u državi tvrdi suprotno; iako kompromitirani novinarski prvaci i prvakinje javne televizije već godinama ljude pokušavaju uvjeriti da je javnost okrenuta protiv poduzetništva. To naprosto nije točno. Riječ je o frazi kojoj Vlada i javna televizija pribjegavaju kad neprincipijelno izlaze u susret krupnom kapitalu i bivaju suočeni s kritikom onog što je ostalo od javnosti. 

    Za potvrdu ove teze dovoljno je primijetiti da vladajuća Kukuriku koalicija – predvođena strankom koja se nekoć smatrala lijevom i socijaldemokratskom, a danas je takvom mogu smatrati samo potpuni ignoranti – većinu svojih napora ulaže da bi osigurala probitak krupnim poduzetnicima, počesto nauštrb radničkih prava. Politički prvaci uzdaju se da će se krupni kapital, nakon što mu se omogući bolja pozicija, pobrinuti i za radnike, ali to se nikad neće dogoditi. Krupne kapitaliste zanima samo jedan rezultat – daljnja akumulacija kapitala. Država je stoga ta koja bi od njihove gramzivosti trebala zaštititi radnike, ali država, rekosmo, čini upravo suprotno, uzdajući se u dobre namjere krupnog kapitala. 

    Što se tiče malih poduzetnika, onih koji pokušavaju ni iz čega stvoriti nove vrijednosti, oni su gotovo u istoj situaciji kao i radništvo. Njima će za 500 kuna porezna uprava skočiti za vrat, blokirati račune i na njihovim tvrtkama trenirati svaku vrstu strogoće, dok isti kriteriji neće važiti za, primjerice, Ivicu Todorića i njegov Agrokor. Kako ono reče prvi potpredsjednik? »Što je dobro za Agrokor dobro je i za Hrvatsku.« Kako? Zašto? 

    Osim javne televizije, antiradničku klimu u Hrvatskoj raspiruju i neki utjecajni mediji u privatnim rukama, kao što su izdanja Europapress holdinga. Taj medij zadužen je za artiljerijsku pripremu napada na radnička prava i tu ulogu igra već godinama. Tamo su objavljene stotine i stotine članaka o tome da su hrvatski radnici lijeni i neproduktivni, a svaki sindikalist koji se usudio podići glas protiv smanjenja radničkih prava unaprijed je spreman na odmazdu koja će uslijediti u izdanjima predmetnog izdavača. Bivša i aktualna vlast, kao i spomenuti mediji, kreatori su antiradničke klime u Hrvatskoj. U Hrvatskoj se uporno radi na srozavanju cijene rada i uništavanju radničkog dostojanstva, ali čaša žuči danas je već puna. 

    Na svojoj koži to je osjetio ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić. Njegov prijedlog o volontiranju, koji zapravo nije novi i toliko skandalozan kakvim je prikazan, dočekan je s takvim kritikama javnosti da Mrsića od toga vjerojatno i danas boli glava. Građani su njegovu ideju shvatili kao poziv da se radi besplatno, pa im je pukao film. Malo tko je ulazio u detalje, što je potpuno razumljivo, jer – tko se jednom na mlijeko opeče taj i u jogurt puše. Više nego za prijedlog o volontiranju Mirando Mrsić zaslužio je ovakvu kritiku zbog svog zalaganja za takozvanu fleksigurnost, koja je zapravo ljepši termin za egzistencijalnu nesigurnost. 

    Međutim, nije Mrsić nikakva iznimka u Vladi u kojoj obnaša dužnost, niti je najgori njezin predstavnik što se tiče nasrtanja na radnička prava. On je samo prijatelj predsjednika Ive Josipovića te je zahvaljujući ovoj kvalifikaciji trebao postati ministar obrane. Ministarstvo rada i mirovinskog sustava prihvatio je po principu daj što daš, nakon što je Zoran Milanović mjesto ministra obrane dao Anti Kotromanoviću. Nikakvih kvalifikacija za vođenje ministarstva rada i mirovinskog sustava Mrsić nema, ali tako je to u hrvatskoj politici, a počesto i u svakodnevici – nije važno što znaš, nego je važno s kim si dobar i tko ti stoji iza leđa. 

    Ali pustimo mi Mrsića, nije ni bolji niti bitno lošiji od tolikih prije njega. Vratimo se političkom kursu Kukuriku koalicije, koji put k ozdravljenju gospodarstva vidi isključivo kroz podilaženje krupnom kapitalu, prodaju preostalih vrijednosti u državnom vlasništvu i brutalno konfrontiranje s radnicima, dakle s većinom građana. Zoranu Milanoviću valjalo bi preporučiti da pročita prvi inauguracijski govor Franklina Delano Roosevelta, čovjeka koji je predsjednikovanje SAD-om preuzeo u vrijeme kad su se Države nalazile otprilike u ovakvoj situaciji u kakvoj se Hrvatska nalazi danas. Usput rečeno, 12. travnja bila je obljetnica njegove smrti. U tom govoru, pretočenom u (gospodarsku) politiku kojom je Ameriku izvukao iz recesije, Roosevelt nije nasrnuo na radnike, nego je za recesiju optužio upravo neodgovornost i gramzivost krupnih kapitalista. U radnicima je našao saveznike, a ne protivnike. Radio je sve suprotno od ovog što danas radi Kukuriku koalicija. 

    S obzirom na to da se za povijest tvrdi da je učiteljica života, Milanoviću preporučujemo da se posveti povijesti američke politike i gospodarstva iz razdoblja prvog Rooseveltovog mandata.