Jer Hrvatska radio-televizija u to vrijeme nije bila samo katedrala hrvatskoga duha, nego i glavni stožer medijskoga rata u kojemu je – kao što se znao hvaliti njezin proslavljeni zapovjednik Antun Vrdoljak – do nogu potukla srbotelevizijske agresore. »Svoj rad na HTV-u shvaćam kao dio dužnosti prema domovini u njezinom ratu za opstanak. Kada se upitam da li sam išta uradio za televiziju, mislim da mogu kazati: izvršio sam svoj vojnički zadatak. Nikada nisam tražio čin, a kad su mi ga dali, nerado sam ga primio jer nisam bio na frontu. Premda rad na HTV-u nije bio daleko od toga«, govorio je Vrdoljak koji je za pokazanu zapovjednu odgovornost dobio čin brigadira Hrvatske vojske. 

    I koji, pretpostavljam, ne bi imao ništa protiv toga da se i svim njegovim podređenima vrijeme provedeno na prvoj HRT-i bojišnice prizna kao ratni staž, te da njihov dolazak na posao – tramvajem, osobnim automobilom ili pješice, posve svejedno – bude tretiran kao ratni put. 

    Uostalom, o militarnim aspektima i efektima televizijskoga djelovanja nije zborio samo Vrdoljak, nego i neke mlađe perjanice Zbora prisavske garde. Recimo, Jasna Ulaga-Valić te Burić koja se još prije deset godina, netom po stupanju na dužnost glavne urednice HTV-a, založila da ratne zasluge budu nezaobilazan kriterij kadroviranja na Prisavlju: »Moja generacija iznijela je medijsku pobjedu u Domovinskom ratu. Sad je vrijeme tih ljudi. Oni trebaju biti upravljački kadar ove kuće i preuzeti najodgovornije zadaće.« Takav je pristup – složit ćete se – bio i ostao u skladu s jednom od temeljnih teza iz onog glasovitog dokumenta o osnivanju i djelovanju Odjela za medijsko planiranje pri Uredu predsjednika RH, što ga je 1994. sročio ugledni strateg Vinko Grubišić: »U miru, kao i u ratu, informacije su ratno sredstvo. Njihova uloga je da služe ratu, a ne informiranju.« 

    Ali nažalost, i dan-danas ima onih kojima nije jasno da svakodnevna praksa medijskoga rata nije odstupala od takvih teorijskih postulata i da – prema tome – ne bi trebalo biti nikakvih prepreka da se napokon valorizira nesumnjivi ratni učinak medijskih bojovnika, pa makar i pukim priznavanjem da su bili to što jesu, dakle: sudionici Domovinskog rata. Među takve osporavatelje prisavske ratne stvarnosti spada i aktualni predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Zdenko Duka koji uporno tvrdi kako »izvještavanje iz rata i sudjelovanje u ratu jednostavno nisu isto«. I koji veli kako su »ljudi koji su izvještavali s ratišta samo radili svoj posao«, a ne ratovali. 

    A tko je onda, pitam ja Duku, izborio veličanstvenu medijsku pobjedu u Domovinskom ratu? Antun Vrdoljak, sam protiv svih? Ili su mu pomagali i oni koji danas, za razliku od svoga ratnog zapovjednika, nipošto ne bi priznali da su »svoj posao« odrađivali kao vojnički zadatak?