Iako je kriza koja potresa eurozonu, a onda i cijelu Europsku uniju, daleko od završetka, a ujedinjenu Europu i dalje očekuju teška iskušenja – koja bi kulminacijom financijske i socijalne krize u Španjolskoj, ali i potonućem Europe u drugu recesiju, mogla dobiti krajnje dramatične oblike – sve je više znakova što upućuju na zaključak kako će se Europa ipak izvući.

Iako su analitičari i ekonomisti, naročito oni američki, histerično otpisali plan Angele Merkel koji je rezultirao donošenjem fiskalnog pakta na martovskom sastanku EU na vrhu – kojeg čak i legendarni nekadašnji predsjednik Europske komisije Jacques Delors naziva simbolom njemačke politike kažnjavanja i nametanja rješenja bez obzira na posljedice – postoje i drugi ekonomisti i analitičari koji upućeno i uvjerljivo rezoniraju kako je strategija njemačke kancelarke za spas Europe u osnovi dobra.

Ivan T. Berend, mađarsko-američki ekonomski povjesničar, tako tvrdi da je inicijator krize 2008. bilo neodgovorno bankarstvo, no uzroke sadašnjih europskih tegoba pronalazi i u samoj Europi, odnosno u njezinim perifernim zemljama, točnije u njihovom »perifernom mentalitetu«. Unatoč relativnoj razvijenosti, države poput Grčke, Portugala i Italije ostale su države s golemom sivom ekonomijom i enormnom državnom potrošnjom. Uvođenjem eura periferija je dobivala jeftine kredite, što je iz prekomjernu potrošnju rezultiralo gubitkom konkurentnosti.

Stoga će pakt za zatezanje remena prisiliti periferne zemlje da usklade potrošnju s vlastitim mogućnostima. Nemilosrdna njemačka kancelarka računa da će nemogućnost života na tuđi račun one koji su danas u najtežoj krizi prisiliti da se okrenu sebi i da pronađu svoje komparativne prednosti. Drugim riječima, da povrate izgubljenu konkurentnost.

Naravno, sutrašnja Europa razlikovat će se od današnje, a pogotovo od jučerašnje Europe. Kovanje nove Europe već je počelo; u baroknoj palači uz jezero u ljupkom seocetu Mesebergu u njemačkom Brandenburgu, ljetnoj rezidenciji njemačke vlade, njemačka kancelarka već je održala nekoliko krugova razgovora na koje je svaki put pozvala čelnike nekoliko europskih država. Uz čašu vina europski lideri privatno razgovaraju o budućoj Europi, pokušavajući utvrditi koliko su spremni ići u produbljivanju europskih integracija. Razgovorima u Mesebergu njemačka kancelarka ponovno potvrđuje neprikosnovenu vodeću poziciju Njemačke u današnjoj, a vjerojatno i budućoj Europi.

Kako će izgledati buduća Europa uvelike ovisi i o ishodu francuskih predsjedničkih izbora sljedeći tjedan, najvažnijih europskih izbora u ovoj godini. Nicolasa Sarkozyja čeka velika bitka s krajnje neizvjesnim ishodom, a njegov poraz zasigurno bi europski brod usmjerio u drugom pravcu. No i bez toga stara Europa koja je počivala na kompromisu Berlina, Pariza i Londona više ne postoji; Britanija se odbijanjem fiskalnog pakta samoizolirala, a Francuska je oslabljena krizom. Merkozy, taj simbol njemačko-francuske osovine na čelu Europe – iako i dosad u tom neobičnom političkom braku nitko nije dvojio u glavnu riječ Njemačke – već danas je stvar prošlosti.

Pred Europom je nekoliko mogućih scenarija. Najbolje bi bilo kada bi se iz krize feniksovski uzdignula nova Europa, ekonomski obnovljena i politički ujedinjena, Europa koja bi bila kadra održivom potrošnjom smanjiti izloženost financijskim tržištima i spriječiti napade financijskih špekulanata.

Ipak je puno vjerojatnija Europa više brzina, a taj scenarij vjerojatno vodi i u izlazak nekoliko najugroženijih zemalja iz eurozone, odnosno uvođenje »eura B« za slabije članice eurokluba. Bio bi to nastavak sadašnje »renacionalizacije« europske politike i svojevrsna smrt ideje nadnacionalne Europe o kojoj su sanjali njezini očevi i vizionari.

No Europu svejedno ne smijemo prebrzo otpisati. Unatoč svim kušnjama, Europa je danas u boljem stanju nego što je bila lani. U povijesti europskih integracija razdoblja krize i stagnacije redovito su smjenjivali periodi novog proboja i uzleta.