Jedan posve novi pokret koji zaslužuje da se na nj ne odmahne rukom počeo se kuhati u nizu tvrtki pred likvidacijom koje se ovih dana definitivno raspadaju u ogromnim dugovima prema državi, bankama i poslovnim partnerima, bez lipe za plaće i bez nade da bi ih više itko u tom stanju htio kupiti. Ti novi vjetrovi pušu iz Adriachema, Dalmacijavina, Jadrankamena, Uzora, pronose se do Kraljevice, Bilokalnika i nekih drugih pogona čije će se imena tek pojaviti u glavnim vijestima pored riječi »stečaj«.   

Njihovi radnici i sindikalni vođe noćima sjede, proučavaju literaturu i mozgaju da bi pred državu mogli izaći s hrabrim zahtjevom da im se vrate tvornice i poduzeća. Zahtjev je, naravno, neobičan, ali oni su se prilično dobro pripremili. U stanju su, izgleda, pokazati i obrazložiti prijedloge kako bi se to moglo učiniti ako je država spremna odreći se dugova ili dijela dugova i pomoći im da spase radna mjesta. Kažu, ako su porezni obveznici s tolikim milijunima eura mogli pomagati štetočinama, kriminalcima i nesposobnjakovićima, valjda onda nije posve nepristojno tražiti da se pomogne i njima.   

Pitanje je, naravno, koliko takve koncepcije stvarno drže vodu u tim raznim konkretnim situacijama. Ali sada po prvi puta čujemo da se dolje, među radništvom, ozbiljno uči gradivo i razgovara o vlasničkim kombinacijama koje su prokušane u Microsoftu, Hewlett-Packardu, Procter&Gambleu, Motoroli i drugim poznatim i nepoznatim kompanijama u svijetu, ali i kod nas u Krašu i AD Plastiku. To je dobra vijest, premda, na žalost, jako zakašnjela.   

U nemilih dvadeset godina razvoja ove hrvatske vučje varijante kapitalizma, gledali smo nebrojeno puta kako poduzeća propadaju šutke, a radnici povijenih leđa napuštaju pogone i idu na cestu. Kao po nekom nepisanom pravilu, redalo se to u globalu mirno, kao u nastavcima neke fatalističke drame u kakvoj je ne samo nemoguće, nego i nezamislivo bilo kakvo iole sretnije rješenje.

Kad bi došao njihov crni dan, radnička klasa stotina demonski upropaštavanih hrvatskih poduzeća obično se umjela dosjetiti samo pisanja žalobnih transparenata o tome kako su im djeca gladna, kako su prevareni i kako se to valjda ipak neće dopustiti. S takvim bi se porukama dan dva izlazilo na sivu ulicu, a onda bi to dosadilo medijima i njihova bi pobuna zamrla i pala k onima drugima u vječni zaborav. 

U drugim situacijama dizali bi kratkotrajnu dreku kojekakvi stožeri za spas poduzeća koji su se formirali po uzoru na osnovne organizacija saveza komunista u socijalističkim poduzećima. Neko bi vrijeme vikali kako su oni u ratu branili Hrvatsku pa se se s njima neće nitko zajebavati, no ni taj argument nije imao nikakvu prođu.   

Sada je, možda, stvarno došlo novo vrijeme, vrijeme zrelosti, u kojem radnici odbacuju ulogu žrtve, postaju donosioci ideja i aktivni pregovarači o rješenju svojih problema. Vlast ih u tome, gdje god se može, treba podržati.

Ova vlada svakako nije kriva za sudbinu ovih ljudi nad čijim poduzećima sada stoji giljotina. Ona je naprosto došla u momentu kada se žanju stari plodovi HDZ-ovske politike. Na ovu vladu je palo da konačno otpiše sve što je gnjilo u hrvatskoj ekonomiji. Ali o idejama ovih radnika bilo bi dobro ozbiljno promisliti.