Počinje s alarmom budilice (integrirane u mobitel, jasno). Ako su nebesa barem mrvu milostiva – i mirisom kave. A onda se, u nadirućoj koloni, kreću otvarati deseci paralelenih tabova u browserima naših života.

Vrtići, škole, buljuci poslovnih projekata, roditelji, računi, uvijek ona sitnica koja fali iz dućana, vječito orni mobiteli, poruke, pa onda virtualni životi – paralelni strimovi informacija vezanih za posao, tviteri, fejsbuci, planovi, alerti, mejlovi, skajpovi… Ako se, negdje pred kraj dana, u predigri spavanja uhvati koja minuta, opet se čuje stupanje: filmovi, serije, glazba, utakmice, nogomet, košarka, ili opet virtuala…

Vječita bjesomučna jurnjava, surfanje u podnožju i rijetko na vrhu golemog životnog vala koji ne prestaje hučati niti jedne budne sekunde.

Posljedica je to, vele, našeg tehnologijom pogonjenog doba. Nikad u povijesti niti jednoj generaciji homo sapiensa nije bilo ni izbiliza na raspolaganju toliko mogućnosti, toliko izbora i toliko obaveza koje su se ispreplele u prebogatu, ali i nervoznu tapiseriju 21. stoljeća. Ej, naši roditelji su se okupljali na gledanju (jedinog) programa na (jedinom) televizoru u kvartu, ili selu, dok su bili klinci! Je li im bilo bolje tad, dok su se ljudi navodno bolje (u)poznavali, družili i mirnije provodili svoje dane, nego u ovoj sadašnjosti iz grozničavih futurističkih snoviđenja? Teško. Ima šarma ova kakofonija svega odjednom…

Ali, diktat hitrine kojom je podrctana, ma što podcrtana, zaokružena krvavo crvenim, možda i nije uvijek najbolja stvar na svijetu. Ako ništa drugo, lijepo je ponekad vidjeti kako munjevitost i moć padaju na koljena, i to polako, kao u usporenom filmu, kao u nekoj davnoj dekadi, dok su ljudi imali vremena i za još neku životnu brzinu, osim pete.

Da, nekad je potrebno i malo čarolije koja životu daje onaj prstohvat pravog začina…

Naravno, riječ je o nogometu.

Dvadesetprvo stoljeće, naime, nije lako ušutkati. Gotovo je nemoguće u potpunosti cijeli taj huk, sav taj pjev i teror pravovremenosti staviti u zapećak. U kojem se juriš odjednom prekida i svijet, bez žmigavca, naglo, krene pješke. S noge na nogu. I smije se vremenu koje grozničavo, snažno, brzo, dvajstprvostoljetno, pokušava odnijeti prevagu.

Uzalud je to. Uzalud, kad igraš protiv Barcelone.

Teško je sjetiti se nekog modernog fenomena koji je bio toliki kontrapunkt vremenu u kojem je postojao, od nogometnog diva iz Katalonije u zadnjih nekoliko godina. Koliko ste, evo, puta čuli samo domaće komentatore kako nariču nad onim jadom od domaćeg nogometa, ponavljajući poput referena: “sporo je to, previše je dodira s loptom…”. Ili, kako se dive velikim klubovima iz bogatog svijeta; njihovoj trci, tempu koji nikad ne prestaje, okomitosti i “igranju iz prve”.

E, Barcelona skoro nikad ne igra iz prve. Uglavnom igra vodoravno, u širinu. A pogledajte im igrače, barem dok je lopta u njihovom posjedu (a iako ponekad, presedanski, mogu i izgubiti utakmicu, nije se rodio taj koji će im uzeti posjed lopte). Oni hodaju. Bože, hodaju! Pred njima su divovski braniči, pjena na ustima, generacijama slagane strateške naslage obrana, oko njih gledatelji iz čijih džepova vrište telefoni, sms-ovi, statusi i tvitovi, urlaju kamere, zumovi i fleševi, upravo sad je u Americi premijera nove serije ili filma… A oni – hodaju!

Eh, da…

Lako je to, reći će čitatelj, lako je to kad si Leo Messi. Ali, evo, neki dan je igrao i Cuenca. Uvijek igra i Busquets. Može se. Diktatura ritma stvarnosti nije nužnost. Bar ne uvijek. Ako itko sumnja je li moguće barem ponekad utišati vrisak imperativa istovremenosti, neka samo nekad pogleda kako igra Barcelona.

Ako nas i neće ohrabriti na povremeno podešavanje metronoma vlastitih života – komadić čarolije uvijek dobro dođe.

I smiješak. Uvijek smiješak.