Zlatko Komadina više nije ministar, Milanović mora dovesti drugoga i – još uvijek se ništa strašno nije dogodilo. Problemi s Komadinom doveli su, doduše, do toga da su u njegovom zapuštenom, kompliciranom i investicijski važnom resoru, koji je u doba HDZ-a bio sinonim za korupciju, ova tri mjeseca za Vladu praktički izgubljena. No, ta se kašnjenja još uvijek stignu nadoknaditi.

Bitno da je reakcija bila brza koliko je mogla biti i da Komadina odlazi iz Vlade dok zaostaci još nisu tako strašni i prije nego su se dogodile neke ozbiljnije štete. 

A do svega toga bi vrlo brzo došlo budući da se dugogodišnji uspješni župan naprosto nije snašao u ministarskom kabinetu. To je bilo vidljivo svima, od samog početka i sve češće. Mnogo nelagode, krivih procjena, nervoze, znojenja, nesanice i gledanja u pod. 

Položaj u Vladi bio je za njega prevelik zalogaj, ambicije su se jednostavno pokazale nerealnima. Nije to nimalo rijedak slučaj među ljudima i zbog toga se neukusno naslađivati. Zato je u redu što je Milanović jučer zaštitio ugled svoga ministra tvrdeći da je zdravlje jedini razlog njegovog povlačenja i da među njima nije bilo nesuglasica. Politika ne treba biti vučja jazbina. 

Ali naravno da nije točno da je Komadina bio prinuđen napustiti ministarsku fotelju isključivo zbog narušenog zdravlja, i naravno da to nije odluka koju je donio potpuno sam i bez pritiska sa strane premijera i njegovih najbližih suradnika u vrhu Vlade. 

Bilo je, naprotiv, samo pitanje momenta kada će se na njegov kratki ministarski mandat staviti točka s jednim smirujućim priopćenjem za javnost, da se cijelom tom malom skandalu dade što manji značaj. U tu se kombinaciju, naravno, najbolje uklopila Komadinina bolest koja je već ionako bila tu i pri ruci. 

Ali, budimo realni. Kad je Komadina završio na Rebru, konstatirali su da ima čir na dvanaestercu, boljeticu koja muči svakog drugog političara, menadžera, novinara i glumca, ali zbog koje nitko ne napušta ni svoj posao, niti stres koji uza nj ide. 

Dakle, zbog čira na dvanaestercu sigurno ni Komadina ne bi odustao od šanse svoga života da je uspio ili da je bilo ikakve nade da će se uskoro osoviti na noge i uhvatiti uzde. Ali, da to neće ići vidjeli su i njegovi kolege, i zainteresirana javnost, a vjerojatno na kraju i on sam. 

Ovo u Banskim dvorima za njega je jednostavno bilo previše. A bolest je onda došla kao utočište i kao bijeg. To je šematska stvar, psihosomatski grč, ništa osobito i ništa neviđeno. 

Je li Komadina premalo radio ili se ograničenja nisu dala nadići, to je sada postalo nevažno. 

Svakako, na koncu su ga koštala sva ta spoticanja, nesnalaženja i zalijetanja, te nesretne Žute Lokve, tih 5000 radnika HŽ-a koje treba otpustiti, pogrešna imenovanja i sve te stvari koje su za njim, ne bez nelagode, morali dovoditi u red Milanović, Linić i Čačić. 

Dobro je, dakle, da Komadina odlazi, i za Vladu, i za njega samoga. Milanović ispravno kaže da je to u politici normalno. Samo Milanović nema pravo opet pogriješiti kao što je pogriješio s Komadinom. Jer to više neće biti normalno.