Mora da je predivno biti pripadnik nacije koja je nekad bila velesila, a od sve njene velesilovitosti danas je jedino preostalo medijsko silništvo. Prevedeno na hrvatski jezik mora da je prekrasno biti Britanac, ma kako se on regionalno nazivao, može Englez, može Škot, a može i Velšanin, čak i Irac. U tjednu za nama mnogi su svjetski mediji više nego nepristojan broj svojih stranica posvetili 30. obljetnici Falklandskog rata. Eto, početkom travnja zabilježena je 30. obljetnica izbijanja sukoba, a ne rata, koji je potrajao 74 dana i koji je, kako se to dostavljački kaže, odnio, manje od tisuću života. U tom je sukobu poginulo, kako se službeno navodi, 649 Argentinaca, 255 Britanaca, a kad se već rat vodio zbog Falklanda (iliti Malvina, kako komu drago) onda je bio red da pogine i nešto lokalaca, odnosno njih troje. O ovotjednoj okrugloj obljetnici u gomili tekstova i priloga koji su objavljeni valja zabilježiti da je medijski moćni CNN objavio da rat jest gotov, ali rane još nisu zacijelile. Grozno, doista, ali Britancima nitko zbog toga ne prigovara.

Naravno, svatko ima puno pravo prigovoriti natpisniku ovih redaka da se cinički odnosi prema događaju koji je u nepuna tri mjeseca odnio 907 života, ali cinizam se krije u tome da je cijeli medijski svijet ovoga tjedna to obilježavao i o tom sukobu, i mogućem ponavljanju tog sukoba, lamentirao. Razlog za to sasvim je jednostavan: ratovali su Britanci, gospoda koja i danas uvelike mentalno kontroliraju najmoćnije svjetske medije, a ako te medije ne kontroliraju izravno, onda su tim medijima dali jezik na kojemu oni objavljuju. Riječ je o tome da je počesto (ne uvijek) bitna kvaliteta poginulih, kvaliteta mrtvih. Zato se ovoga tjedna tako iscrpno obilježavala obljetnica jednog sukoba koji je, objektivno govoreći, potpuno nebitan, osim za Britance i Argentince, ali je obljetnica tog sukoba obilježavana globalno. Dapače, globalni utjecaj tog sukoba je i pomorski, što znade svatko tko znade sudbinu razarača “Sheffield”, utjecaj tog sukoba je i pop-kulturni što znade svatko koju su pjesmu Monty Pythona pjevali mornari s tog istog razarača. U doba kada su tonuli pjevali su “Allways Look on the Bright Side of Life” i iz tog je momenta nastao još jedan mitski trenutak o uvijek hrabroj i hladnokrvnoj britanskoj vojsci.

Cinizam se zapravo krije u tome tko je ratovao i kvaliteti mrtvaca. Dakle, ratovali su Britanci (Argentinci su u cijeloj toj globalnoj medijskoj pripovijesti samo nužno potrebni sekundanti ilti nepirjatelji, a oni se, zapravo, mogu zvati kako god hoće), Britnaci su ginuli, oni su pjevali, oni su se borili imaginarno za svoju kraljicu Elizabetu II., realno za svoju premijerku Margaret Thatcher. Ta je premijerka, i zbog tog sukoba, postala toliko važnom osobom britanske (i ne samo britanske) povijesti, da je kvalitetom metala u svom nadimku nadmašila njemačkog ”željeznog kancelara” iz 19. stoljeća.

Obljetnica se tog rata globalno obilježavala na sve moguće načine. U rujnu 2010. godine, što i nije bilo toliko davno, tko je htio mogao je obilježiti 30. obljetnicu izbijanja iransko-iračkog rata. Nije taj rat trajao 74 dana nego gotovo punih osam godina. Nije u tom ratu poginulo manje od tisuću ljudi nego njih 800.000 tisuća, možda i milijun. Ali, novinske duplerice njima nisu bile namijenjene, barem ne u zapadnom medijskom svijetu. Naprosto, medijski su toliko slabi da ne zaslužuju duplerice ozbiljnih novina i da ne zaslužuju ozbiljne analize i prognoze zbivanja. Pa, sad, tko svemu tome, cinički govoreći, ima što prigovoriti – nitko u Velikoj Britaniji njima nije kriv zato što nisu dovoljno kvalitetni leševi, a takvi nisu zato što su bili, i uglavnom ostali, medijska siročad. Možda bi od njih još nešto i bilo u jesen 2010. godine da je u jesen 1980. godine postojala Al-Jazeera, ali bez nje doista nisu imali šanse. Oni su statistika, a onih 255 Britanaca su medijski subjekt. U konačnici, mrtvi su i jedni i drugi, ali onih 255 Britanaca komemorira barem pola svijeta, a onih možda i milijun mrtvih su dosadna, čangrizava, statistika. I u tome i jest razlika između nekadašnje velesile i onih koji to nisu – mora da je bilo vrlo ugodno biiti britanski leš s Falklanda 1982. godine, a mrtvima iz Basre pripada isključivo trulež kadavera.