Nema još ni zrna iluzije, da je Hrvatska zaokrenula iz duboke gospodarske i socijalne depresije u novi polet: jučer je tu spoznaju zabetonirao Državni zavod za statistiku, objavivši da je stopa rasta bruto-domaćeg proizvoda u 2011. iznosila – ništa ili nula posto, što u prijevodu znači da je lani u Hrvatskoj ostvaren BDP koji je bio čak 7,4 posto manji od ostvarenog u 2008-oj. U međuvremenu ta se depresija produbljuje i u prvih sto dana ove godine, koji se slučajno podudaraju sa prvih stotinjak dana Milanovićeve ekipe u Banskim dvorima.

Stoga iz Vlade realistično procjenjuju da će novo, drugo depresijsko dno Hrvatska dotaknuti tek na kraju travnja, ufajući se – na račun prvog paketa umjereno bolnih fiskalnih mjera i vrlo smjelih investicijskih priprema – da će u drugom polugodištu željeno povećanje BDP-a biti, napokon, neizbježno.

Ali, za tu je vrstu vjere nužna prethodna, krajnje realna procjena uzroka već kronične gospodarske krize: jer, ne potječe aktuelna depresija samo iz prenapuhane 2008., nego iz cjelokupna razdoblja od 1993. do 2008., tijekom kojeg je Hrvatska godišnje trošila osam posto više od ostvarenog BDP-a, podmirujući razliku zaduživanjem u svijetu i rasprodajom svoje najkvalitetnije financijske i gospodarske imovine stranim bankama i kompanijama

Zato će i stvarni izlazak iz ove krize, u najboljem slučaju, biti moguć tek poslije 2020. godine, pod uvjetom da se u međuvremenu stvori više od 150.000 novih radnih mjesta u industriji, energetici i građevinarstvu, te da masa odbačenih iz svijeta rada i onih s ruba socijale nijemo podnesu iduće, najbolnije, dvije-tri godine, tijekom kojih će se ovdje mijenjati državni zakoni, proračuni i prioriteti.

Već 2009. je hrvatski BDP smanjen za šest posto, a godinu poslije još za 1,2 posto, da bi lani, saznasmo jučer, bio kao i godinu prije. Prema većini najupućenijih domaćih i inozemnih prognostičara, od guvernera HNB-a Željka Rohatinskog i ovdašnjih bankara do analitičara MMF-a i Svjetske banke, Hrvatska može krenuti iz krize samo uz niz još bolnijih paketa fiskalnih, socijalnih i monetarnih mjera, uz koje može biti sretna ako tijekom 2012. ostvari novi pad BDP-a manji od jedan posto, da bi tek 2016. ili 2017., u najboljem slučaju, dosegnula stabilno visoke, nužne stope rasta BDP-a više od šest posto godišnje.

Toliko stabilno visoki rast, na rok od najmanje desetak godina, nužan je ne samo radi postupnog smanjivanja previsokog vanjskog duga, nego i radi povećavanja zaposlenosti sa sadašnjih (i još opadajućih) 53, na najmanje 70 posto radno sposobnog stanovništva. U tom kontekstu najnovija medijska buka oko prvih sto dana Milanovićeve vlade nije ništa drugo nego pucnjava u prazno, ako već nije i karikaturalno gakanje u nerazmaknivu maglu.

Sretne okolnosti za puno brži izlazak iz depresije Hrvatska ne može tražiti nigdje u svojem okruženju: ni u Europskoj uniji, koja je ponovno u recesiji, kao i svi glavni hrvatski vanjskotrgovinski i financijski partneri, od Njemačke i Italije, do Mađarske, Srbije i BiH. Vladini najnoviji kontakti s vodećim državnim i poduzetničkim krugovima u Rusiji i Kini svjedoče o realnosti s kojom Milanovićev tim kreće ususret drugom depresijskom dnu i njegovim kasnijim, još težim i trajnijim socijalnim posljedicama.

No, osim tih kontakata podjednako će biti značajni i potezi prema Libiji i Siriji, u kojima su tvrtke iz Hrvatske, zbog američke i europske imperijalne politike prema tim zemljama, već pretrpjele velike štete.

Zbog otežanog novog zaduživanja u inozemstvu i oskudne državne imovine, zrele za završnu rasprodaju strancima, Hrvatska će se silom neprilika morati suočiti i s izazovima davanja tvornica radnicima, kao i s revizijom najkrupnijih privatizacijskih slučajeva, pa i s nacionalizacijom onih najpromašenijih.

U tom dramatičnom okviru Hrvatska kroči punim jedrima u četvrtu godinu gospodarske depresije, koja bi joj – bude li i malo sreće – mogla biti zadnja.