Oko 23 tisuće ljudi razmaknulo je jučer ujutro sve svoje poslove i planove da bi se uključili u direktni videoprijenos nastupa Zorana Milanovića povodom sto dana Vlade. Pitanja mu je preko društvenih mreža postavilo više od tisuću ljudi.

   Zainteresiranih da uživo čuju premijera bilo je još mnogo, mnogo više, no veći pristup programu bio je limitiran angažiranjem preslabe tehnike. Nije bilo prepreke da veze budu mnogo bolje nego što su bile, no očito je da čak ni Milanovićevi suradnici, koji su sve to pripremali, nisu očekivali tako ogroman interes za njegov internetski susret s građanima. Nervoza u publici zbog te krive procjene na kraju je smirena najavom da će svima uskoro biti na raspolaganju razgovijetna snimka.

   U svakom slučaju, Milanovićev nastup dočekan je kao velika senzacija iako su ga njegovi PR savjetnici režirali naprosto kao finale tih prvih sto dana, i premda za njega nije bilo nekog jakog događajnog povoda.

   Čini se, dakle, da građani traže od premijera da se češće pojavljuje u javnosti. Izgleda da mu šalju poruku da bude vidljiviji i prisutniji među ljudima nego što je bio u ova prva tri mjeseca.

   Jer, doista, Milanović je do sada – u svom nastojanju da izbjegne svjetla pozornice i da se predstavi kao čovjek kojega popularnost zanima manje od lanjskog snijega – totalno potukao svu konkurenciju ikad i igdje.

   Taj novi stil bio je apsolutno dopadljiv, pa i ljekovit, kao kontrapunkt iritantnoj Jadranki Kosor koja je po cijeli dan špartala s jednog događaja na drugi, koja je danomice rezala vrpce, kušala štrukle, polagala vijence, komentirala što god bi netko drugi zinuo, grlila se sa seljacima na poljoprivrednim sajmovima i osmjehivala se kamerama okružena zaštitničkom svitom svojih ministara.

   Nakon nje i Sanadera, koji je na svoj način manipulirao medijima i javnošću, mnogi su ispočetka sa odobravanjem dočekali Milanovićevu nespremnost da se slika, pozira i da svaki dan fingira odlučne i državničke geste. Bila je simpatična njegova prinicipijelna nedostupnost za svakodnevne serije trivijalnih komentara za kakvima gladuju mediji i odlučnost da se neće dati vidjeti tamo gdje to baš nije važno i neophodno.

   Njegovo objašnjenje da njegovi ministri i suradnici znaju svoj posao, da imaju njegovo povjerenje i neophodnu autonomiju te da on ne mora biti svakom loncu poklopac, primano je isprva kao znak da u novoj Vladi sjedi tim ozbiljnih i radinih ljudi koji nemaju ni vremena ni volje za glumatanje i prazno paradiranje.

   Međutim, kako u politici ne valja ako te je previše, gdje te treba i gdje te ne treba, tako nije dobro ni ako te je premalo. Sigurno ne treba pretjerivati u javnoj prisutnosti, ali vjerojatno nije pametno pretjerivati ni u odsutnosti.

   O tome bi, nakon ova tri mjeseca, trebao promisliti i Milanović pa možda donekle revidirati svoju taktiku koja postaje malo kontraproduktivna. Jer ne samo da se već pronose priče da mu Vladu vodi Čačić, nego ovih dana jedan tjednik lansira jednu stvarno infantilnu konstrukciju po kojoj Milanovića nigdje nema jer zapravo – ništa i ne radi. S jedne strane, to mu sigurno ne treba. A s druge, stvarno nije logično da se premijer toliko sklanja od građana koji su ga birali.