Pitali Ranka Ostojića jučer novinari u Banskim dvorima jesu li prijetnje što ih srpska mafija upućuje Tomislavu Karamarku ozbiljne, a ministar unutarnjih poslova mudro odgovorio: »Nemojte me to pitati, znate da vam to nikada neću reći.« Jer mafijaške prijetnje bivšem ministru policije očito predstavljaju delikatan problem o kojemu prvi čovjek MUP-a, posve razumljivo, ne želi reći nijednu suvišnu ili pogrešnu riječ.
Da je senzore za delikatne situacije aktivirao i dan ranije, kada su ga novinari pitali o čemu je razgovarao s međimurskim županom Ivanom Perhočem, Ranko Ostojić bi vjerojatno ponudio istovjetan odgovor:
»Nemojte me to pitati, znate da vam to nikada neću reći.« No, ministar policije je u Čakovcu, posve nerazumljivo, izgovorio gomilu suvišnih i pogrešnih riječi.
Za početak: »Razgovarali smo kako popraviti situaciju vezanu uz kriminalitet koji čine pripadnici romske nacionalne manjine. Uvažavajući ljudska prava svih manjina u Hrvatskoj, moram naglasiti da više od 50 posto imovinskih delikata na području Međimurja počine pripadnici romske nacionalne manjine. Da nema tih djela, Međimurska bi županija bila među najsigurnijim županijama u Hrvatskoj.«
Već ovo je dovoljno da Ranko Ostojić, po uzoru na nekadašnjeg prvog policajca Francuske, ponese nadimak Rankozy i da ga se ne otrese sve i kada bi svojom savjetnicom za zaštitu ljudskih prava imenovao Esmu Redžepovu. A to je bio tek uvod, za kojim je uslijedio govor o socijalno problematičnim Romima, kakav neke nezasluženo vodi u Elizejsku palaču, a neke na zasluženo ribanje po novinama: »Utvrdili smo da puno problema nastaje onog trenutka kada djeca navrše 15 godina i izgube socijalna prava.
Ta djeca, koja su na neki način bila potrebna svojim obiteljima jer su na temelju njih dobivali socijalnu pomoć, tada izlaze na cestu i tu nastaju na problemi. Drugo je pitanje općenito način trošenja socijalne pomoći, troši li se ta pomoć za alkohol ili za stvarne potrebe života. Treći dio je edukacija i priprema za zaposlenje. Pritom moram spomenuti da smo mi sada u situaciji da se te ljude u principu stimulira da se ne zaposle jer su im socijalna davanja veća od onog što mogu zaraditi radom.«
Koliko je meni poznato, Ranko Ostojić nije ni šovinist ni rasist. I tim prije ga ovaj čakovečki ispad – kojim nije postigao ništa osim što je osokolio ciganomrsce – obavezuje na javnu ispriku svim građanima ove zemlje zato što je, ne samo u kriminalistiku, nego i u socijalnu politiku uveo etničku komponentu, i to za pripadnike samo jednoga naroda. Eto, baš onoga nad kojim se i uljuđene europske demokracije i ozloglašene balkanske satrapije danas zdušno iživljavaju, najprije retorički, a potom i fizički.
A ako ministar policije misli da nije izjavio ništa neprilično i vrijedno isprike, sebi je nametnuo obavezu da o svim kriminalcima i korisnicima socijalne pomoći ubuduće govori kao što je u Čakovcu zborio o Romima. Naprimjer ovako: »Da nema kaznenih djela Hrvata, Hrvatska bi bila sigurna zemlja!«, »Moram naglasiti da Hrvati počine više od 90 posto imovinskih delikata u svim županijama osim Međimurske!«, »Hrvati ne troše socijalnu pomoć na dječje sokove nego na alkohol!«, »Hrvati bježe od posla, jer bolje zarađuju dok su na socijali!«… I tako dalje. I tako dolje. U glib i u druge pripovijesti.
