Nije nepoznato da Hrvatska vapi za stranim ulaganjima, ali novost je da istaknuti član Vlade osobno potegne u Moskvu kako bi na licu mjesta razgovarao s predstavnicima vlade i poduzeća iz jedne goleme i utjecajne države. To potpuno odudara od dugogodišnjih otrcanih priča o tome da je Hrvatska nekonkurentna zemlja koja treba samo ukloniti administrativne prepreke za otvaranje tvrtki, smanjiti poreze i promijeniti Zakon o radu, sjediti i čekati, pa će se stvari automatski preokrenuti na bolje. Nije sporno da Hrvatska mora povećati konkurentnost, ali to nije jamstvo da će strani investitori u nju pohrliti i razvijati njezino gospodarstvo. Uostalom, Hrvatska je u protekla dva desetljeća privukla čak 25 milijarda eura ulaganja, ali stranci su taj novac uložili uglavnom u banke, trgovinu, ili u kupnju gotovih poduzeća. Sve silne administrativne prepreke nisu spriječile strane trgovačke lance da svojim karikama premreže i Hrvatsku. Inozemnih ulaganja u nove proizvodne pogone gotovo i nema. 

    Takva strana ulaganja, međutim, drastično su pala nakon 2008., ali razlog tome nije toliko nekonkurentnost Hrvatske, koliko činjenica da su njezine vlade sva vrijedna poduzeća već prodale. Stranci više nemaju što kupiti, a istodobno ne žele razvijati proizvodnju. Kako Vlada u takvoj situaciji može potaknuti ulaganja, tamo gdje je Hrvatskoj potrebno? 

    Razvoj malih i srednjih poduzeća jako je važan za svako nacionalno gospodarstvo i zapošljavanje, ali ne treba zaboraviti da su pokretači razvoja u svijetu velika poduzeća i kompanije. Iza njih nerijetko stoje države i vlade, koje im svojom gospodarskom diplomacijom šire utjecaj i tržište. Ako i Hrvatska želi da velike kompanije iz Njemačke, Rusije ili Kine ulažu u Hrvatsku, otvaraju ovdje svoje pogone, podružnice ili grade infrastrukturu, za to se moraju pobrinuti članovi Vlade u izravnim razgovorima s vladama drugih država. 

Ako Vlada ruskoj tvrtki prodaje Petrokemiju ili neko drugo poduzeće, trebala bi s ruskom stranom ispitati mogućnost vezanih poslova, koji bi koristili ne samo Rusima, nego i Hrvatima. Ako Vlada vani kupuje robu u velikoj vrijednosti, trebala bi se potruditi da strana kompanija preseli dio svoje proizvodnje u Hrvatsku, kao što je finska Patria, nakon prodaje oklopnih vozila, počela u partnerstvu s Đakovićem proizvoditi za treća tržišta. 

    Čini se da Čačić ne bježi od tih realnosti u današnjem svijetu. Najnepopularniji član Vlade – koji tvrdi da ne želi biti zapamćen po ekscesnim izjavama, nego po djelima i rezultatima – pritom ima i znatne izglede da taj novi pristup stranim ulaganjima i ostvari. Nije riječ samo o tome da ima potporu premijera Zorana Milanovića. Čačić za to ima i ovlasti, jer u velikoj mjeri drži škare i platno u Vladi i u domaćem investicijskom sektoru. 

    Čačićev prethodnik Domagoj Ivan Milošević također je bio potpredsjednik Vlade, upravo za investicije, ali nije imao pravo ni na formiranje vlastite koordinacije u Banskim dvorima. Nije imao ovlasti i mogućnosti za provedbu svojih investicijskih planova, čak i da su bili ozbiljni. Milošević je bio i ostao maneken za investicije, u predizbornoj godini vlade Jadranke Kosor. Čačić, pak, ima priliku da svoje znatne ovlasti iskoristi za dobro Hrvatske – naravno, ako se previše ne zaigra.