Kažu nekidan na televiziji da su kod nas matematičari najedanput postali jedno od tri najtraženija zanimanja na tržištu rada. Tko god završi matematiku, danas odmah ima posao. I to mi djeluje kao neki stvarno važan, čak možda i spasonosni novi trend, budući da mi Hrvati imamo užasnih problema s brojkama.

   Brojke su, naravno, svima dostupne, neprestano frcaju s različitih strana i iz raznih izvora, ali narod ih iz nekog razloga uglavnom ne percipira. Drugdje se smatra da su jedino brojke egzaktne i uvjerljive, kod nas ne, ni za živu glavu. Ovdje vlada neshvatljivo podozrenje upravo prema brojkama. Zato valjda u našoj kulturi i postoji ta neobična uzrečica: Brojke su jedno, ali život je ipak nešto drugo.

   Hrvati, recimo, ni za živu glavu neće priznati da je Hrvatska danas nevjerojatno siromašna i iscijeđena kao suhi limun. A siromašni su i ona, i njeno stanovništvo, kao crkveni miševi.   Državni zavod za statistiku upravo javlja da najbolje situirani dio radne snage u Hrvatskoj čini danas ukupno 11,6 posto zaposlenih sretnika koje njihovi poslodavci mjesečno plaćaju osam tisuća kuna neto ili više od toga. Tih iznad osmice ima jedva negdje oko 100 tisuća i to je to.

  Možeš misliti koja sila dobrostojećeg stanovništva u zemlji od 4,3 milijuna ljudi! U zemlji gdje pola milijuna, odnosno 55 posto, radi za manje od 5.000 kuna neto i gdje je stopa nezaposlenosti prešla 20 posto. Naravno, ne treba ni govoriti o primanjima umirovljenika i svih drugih kategorija uzdržavanog stanovništva.

   Siromašni smo, dakle, podzaposleni, i još prezaduženi. Naša je privreda slaba, para nema skoro nigdje. Ali Hrvati ipak misle da iza tih brojki o državi na rubu bankrota postoji neka druga stvarnija stvarnost.

Izaći na kraj s pojedinačnim podacima, postocima i ciframa. Ali kad nekoliko njih treba povezati, dovesti ih u međuovisnost i iscijediti iz toga neku konkretnu pamet – to ne ide i gotovo.

   Zato javnost pretežno ne podnosi Čačića koji svima kaže u brk da se danas u Hrvatskoj više nema čime mahati, da je skoro sve do kraja upropašteno, da su resursi potrošeni i profućkani i da se iz tog stanja ne može izaći tako lako. A podnosili su, i te kako, Sanadera koji je kadio o velikim uspjesima i o petoj brzini. I zato je, već nakon tri mjeseca, bitno pala popularnost Vlade. Iz Vlade, naime, nema senzacionalnih izjava o skorom rastu standarda i o tome da će Hrvatska biti brzo i lako spašena jer – sve su brojke takve da je to nemoguće.

   No, Hrvati, alergični na brojeve, radije vjeruju da se iz ove krize može izaći već danas popodne samo ako bi vlast bila sposobnija nego što je ova. Pa onda, recimo, protestiraju protiv ideje da država proda Petrokemiju privatnom ulagaču. Ne žele da poskupe struja, plin i benzin. Neće da Rusi investiraju u Hrvatskoj. Neće stečajeve. Neki sindikalni vođe ovih dana prigovaraju Vladi da vodi politiku preko leđa stanovništva. Lijeva javnost je ljuta jer kakva je ovo socijaldemokracija.

   Ali opcije su sužene, a brojke su takve kakve jesu i to je situacija s kojom raspolažemo. S tim se bolje pomiriti nego živjeti u paralelnoj stvarnosti. Hrvate živcira matematika, ali nema druge nego da im se govori istina.