Iz dana u dan novine prenose izjave Zvonka Šegvića, predsjednika Nezavisnog sindikata Brodosplita, a one su takve da ih je naprosto šteta ne prikupiti na jednome mjestu.

U petak, nakon Vladine odluke o prodaji splitskoga brodogradilišta samoborskom DIV-u, najglasniji škverski sindikalist dospijeva na naslovne stranice poručujući Radimiru Čačiću »da smo mi u Splitu južnjaci i da nećemo dopustiti da nas se gazi na ovaj način kao što je to u slučaju prodaje škvera DIV-u«.

Osim podgrijavanja šlageraške mitomanije o južnjačkoj svojeglavosti – koju je još prije sedamdesetak godina jedan sarkastični Splićanin sveo na stvarnu mjeru kazavši kako »niko nama neće srat po glavi, jerbo ćemo mi sami otvorit usta« – Šegviću su se omakle i nešto vatrenije najave: »Ništa nije isključeno, pa ni blokada škvera. Ako takvu odluku donesemo, pozvat ćemo Splićane da nam pomognu podrškom, ali i hranom ako uvedemo cjelodnevna radnička dežurstva. Izgubili smo bitku, ali ne i rat, a rat će, bome, potrajat.«

Novine su i sutradan, posve razumljivo, otvorile svoje stupce škverskom sindikalnom lideru. No, za razliku od prethodnoga dana, najbombastičnije je zvučala vijest da Zvonko Šegvić nije izjavio ništa bombastično.

Nakon sastanka sa županom Antom Sanaderom, nezavisni sindikalist Brodosplita je kazao: »Nećemo raditi ništa dramatično niti dizati škver u zrak.« Na izravno novinarsko pitanje zašto se na sastanku Izvršnog odbora sindikata nije raspravljalo o jučer najavljenoj blokadi, nesuđeni je splitski Lech Walesa odgovorio hladno i mirno poput kakve časne sestre s Baltika: »To nije sad najvažnije pitanje.«

Opjevani južnjački temperament je tog dana pokazao samo kad je pred županom komentirao izostanak suparničkih sindikalista, proglasivši ih vječitim izdajnicima: »Sindikat metalaca je pozvan, no rekli su nam da ne mogu doći dok ne zauzmu stav. Tako su i 1991. zauzimali stav dok smo mi jurišali na Banovinu. Oni su očito za DIV.«

Dok je trajao ležerni sindikalni vikend, Šegvićeva se odnosa prema DIV-u prisjetio suvlasnik te samoborske tvrtke Tomislav Debeljak, pa je novinarima ispričao sljedeće: »Kada smo prije tri godine provodili dubinsko snimanje Brodosplita, razgovarali smo i s predstavnicima sindikata i uprave, a posebno je zadovoljan našim planovima i vizijama bio Zvonko Šegvić, predsjednik Nezavisnog sindikata.

Ne znam zbog čega je Šegvić nakon toga promijenio mišljenje, ali znam da mi je tada rekao kako već ima pripremljenu listu od 800 radnika Brodosplita kojima ”treba dati nogu u guzicu”. Nisam tada reagirao na to, iako mi se njegova izjava činila neprikladnom, a nisam o tome htio javno govoriti sve do danas.«

Šegvić je Debeljakove tvrdnje demantirao sljedećom izjavom Slobodnoj Dalmaciji: »Bilo bi apsurdno da ja ikad išta takvo kažem, ali zato sada mogu kazati da je Debeljak prigodom tog posjeta kazao kako je dobro da može razgovarati s nama, sindikalnim čelnicima, a ne s radnicima Brodosplita, koje je nazvao vucibatinama.«

Nagradno pitanje glasi: zašto čestiti sindikalni lider tada nije demonstrativno prekinuo sastanak s bahatim kapitalistom koji je škverske radnike nazivao vucibatinama? Možda zato što mu se taj razgovor s budućim vlasnikom, koji tako otvoreno prezire šljakere a laska sindikalistima, učinio početkom jednog divnog prijateljstva?