Burza je trenutno reagirala na spominjanje moguće privatizacije kutinske Petrokemije. Čačićev moskovski impuls takvim nagađanjima nije uspjela poništiti ni Milanovićeva poruka da o privatizaciji Petrokemije odluka nije donesena. Možda odluke još nema, ali za izvlačenje nekih zaključaka o budućem razvoju događaja dovoljna je i premijerova izjava da »postoje trgovačka društva koja djeluju na tržištu i koja onda mogu biti kandidati za kvalitetnu privatizaciju«. Zato je i jučer cijena dionica Petrokemije rasla. Mnogima se već sad sladi brk od skorašnje zarade.

Sada će se naveliko spekulirati o tome jesu li predsjednik Vlade i njegov prvi potpredsjednik svojim istupima utjecali na burzu i time došli na rub kažnjivog djela. Također, jesu li to učinili svjesno da ojačaju vrijednost tvrtke koju kane prodati i time državi priskrbe koji milijunčić kuna više, ili je u ovoj igri »dobrog i lošeg policajca« riječ o sondiranju terena odnosno osluškivanju reakcije kutinske i hrvatske javnosti, pošto u Vladi ni sami u ovom trenutku ne znaju hoće li se upustiti u privatizaciju Petrokemije ili ne.

Pravo je pitanje međutim je li privatizacija Petrokemije, kao i Hrvatske poštanske banke, u ovom trenutku uopće potrebna? I može li se takve transakcije, »koje bi državi donijele nekoliko stotina milijuna kuna«, staviti u istu ravninu s bolnom ali nužnom privatizacijom brodogradilišta ili drugih tvrtki u strukturnim, tržišnim i razvojnim problemima?

Nitko normalan ne može biti protiv privatizacije tvrtki u većinskom, a pogotovo manjinskom, vlasništvu države ako će se time država rasteretiti suvišnih utega, zbog kojih će patiti ionako klimav proračun, ili jednostavno dođe do spoznaje da je iscrpila svoje znanje i moć pa je bolje da se na tržištu okušaju privatni poduzetnici.

Dakle, privatizacija državne imovine da, ali ako se dugoročno zna koja će korist od toga biti

.Često smo bili svjedoci privatizacijskih posrtaja, od kojih nije imala koristi država ni društvo u cjelini ali jesu neki pojedinci. Često smo se, isto tako, u posljednjih petnaestak godina pitali jesu li možda Hrvati gluplji od primjerice Nizozemaca ili Nijemaca.

Za razliku od hrvatske države koja je takoreći bez razmišljanja prodala Hrvatski telekom nakon što ga je odvojila od pošte, usput prevarivši sve one građane koji su svojedobno plaćali telefonske priključke što im nije priznato kroz dionice, Nijemci i Nizozemci su naravno otvorili tržište za druge operatere ali se nisu odrekli zlatnih telekom koka. Tko je zapravo lud odricati se nečega što će mu sutra donositi zaradu i biti garant socijalne stabilnosti. Ponovilo se nešto slično i u slučaju INA-e i znamo do kuda je to dovelo. Do moljakanja Mađara da u upravljanju INA-om budu milostivi prema hrvatskim intersima.

Dok dakle kutinska Petrokemija može opstati na tržištu i garantirati socijalni mir u Kutini i pola Moslavine, čemu eksperimentirati? Slično je i s HPB-om. Ima brdo drugih tvrtki kojih se država treba riješiti, a i intrigantnih investicija koje može ponuditi stranim poslovnim ljudima. U ovom trenutku Hrvatskoj najmanje trebaju novi privatizacijski posrtaji, novi potezi očajnika odnosno klanje teladi radi jednog odreska kojeg ćemo u hipu smazati.

P.S. Samo da se oko Petrokemije ne javlja Jadranka Kosor. Ona je bila potpredsjednica Sabora u drugoj polovici devedesetih kada je akcija prodaje obiteljskog zlata i srebra zapravo počela.