Oglasio nam se opet Zmago Jelinčič. Ni sa čim novim, pa samim tim i ni sa čim pametnim. Uzgovorio se o »vatikansko-kominternovskoj zavjeri« kao da se nagutao onih starih, pokvarenih naslova s predratnih stranica Duge i NIN-a. Bulaznio o srednjovjekovnoj državnosti kao što to i inače rade bulimičari hranjeni državotvornim instant-teorijama, pa bile one slovenske, srpske, hrvatske ili čije god.

Kazao potom slovenski predsjednički kandidat i ono zbog čega je Hina valjda i prenijela dijelove njegova intervjua ljubljanskom Delu – da »Hrvatska nema pravo na Istru, Čakovec i sporno područje lijevo od Mure«. Ništa novo, dakle, i ništa pametno. Tek toliko da ne pomislimo kako su u EU našli lijeka za stare bolesti katastarskih mozgova.

Po pitanju poluotoka, koji u Jelinčičevoj glavi služi kao okidač za pražnjenje nacionalnih frustracija, oglasilo se dan-dva prije Zmage i Hrvatsko slovo. Taj je državnim novcem financirani »tjednik za kulturu« s naslovne stranice podviknuo kako »u Istri treba ukinuti protuzakonita preimenovanja gradova i općina«.

 Taj hrvatski kulturni poklič – kojim se sugerira da je Republika Hrvatska počinila grdan grijeh, time što je navodno ukazala veće poštovanje prema kulturnim, jezičnim i civilizacijskim posebnostima Istre negoli prema fiksacijama najhrvatskijih među hrvatskim puristima – artikulirao je jezikoslovac Mario Grčević, čijom smo lumpen-kroatističkom fotkom, na kojoj dominiraju rotirajući pogled i oklembešena kravata, vizualno počašćeni na trećoj stranici Hrvatskoga slova, rezerviranoj za udarni intervju.

Elem, Mariju Grčeviću kao izabraniku Hrvatskoga slova za lingvističko discipliniranje Istre silno smeta što se »ravnopravna službena uporaba hrvatskoga i talijanskoga jezika i s njom povezano dvojezično ispisivanje imena naselja na tablama, pečatima i zaglavljima akata u praksi u Istri počelo tumačiti tako kao da svugdje treba dvojezično ispisivati istarske toponime ako je u dotičnim lokalnim samoupravama uvedena hrvatsko-talijanska dvojezičnost«.

Smeta mu što bi se – kako kaže – zahvaljujući »Sanaderovoj trgovini hrvatskim jezikom« i ustupcima što ih je nekadašnji premijer navodno dao Furiju Radinu, »grad Poreč na hrvatskom službeno trebao zvati Poreč-Parenzo, a na talijanskom isto tako«.

Smeta mu što je na Istarskom ipsilonu – temeljem tobože nelegitimnog Zakona o područjima županija, gradova i općina u RH iz 2006. godine – uvedena dvojezična signalizacija i što se dvojezični nazivi istarskih toponima službeno koriste i u Državnom zavodu za statistiku, u Hrvatskoj pošti, u HEP-u… I valjda mu ono nerazumljivo »Pula-Pola« na Ipsilonu izgleda kao putokaz za Babilon.

Mario Grčević bi sada taj Zakon stavio izvan snage, jer ga smatra suprotnim možete si mislit kakvom mišljenju o dvojezičnosti što su ga prije njegova donošenja zastupali Vice Vukojević i ostali ustavni suci, a sve bi iz njega proizašle »rezultate protuzakonitih i nelegitimnih preimenovanja gradova, općina i naselja u Istri« jednostavno ukinuo. Jer – kaže – »kada se pogleda zemljovid, vidi se da gradovi i općine s dvojezičnim imenima tvore kompaktnu teritorijalnu cjelinu, što bi mogao biti rezultat planiranja na duge staze«. A tko bi to i zašto isplanirao, ako ne oni Zmagini Vatikan i Kominterna?!