Sve to neodoljivo podsjeća na vrijeme koalicijske vlasti početkom dvijetisućitih. IDS je iskoristio konflikt s Draženom Budišom i HSLS-om oko regionalizma i, prije lokalnih izbora 2001. godine, napustio vladajuću koaliciju šestorice, podržavajući je doduše iz opozicijskih klupa do kraja mandata. Situaciju je pokušao iskoristiti i ojačani Račanov SDP žestoko krenuvši u ponovno osvajanje Istre, koju je izgubio nakon što se IDS 1992. godine trijumfalno pojavio na regionalnoj političkoj sceni. Nisu međutim pomogle ni filipike Mate Arlovića i Slavka Linića protiv »istarskog autonomaštva«, koje su valjda trebale nacionalno legitimirati SDP u ostatku zemlje gdje ga se na masovnim skupovima optuživalo za »nacionalnu izdaju«. IDS je odnio pobjedu. 

Sada, sudeći prema izjavama istarske esdepeovske zvijezde Peđe Grbina, Zoran Milanović sondira može li kapitalizirati rejting stranke da se jače »infiltrira« u Istru. Sve je to još uvijek u rukavicama, a negdje u pozadini lebdi i duh Ladonje Plinija Cuccurina koju bi SDP, ako IDS ne pristane na određene zajedničke aranžmane, mogao izvući kao saveznički izborni adut. 

No, koliko god SDP i IDS dijelili biračko tijelo u Istri, valja ozbiljno shvatiti ono što govori Damir Kajin. U autonomiji naklonjenoj regiji, IDS-ov original uvijek ima prednost pred SDP-ovom kopijom, jer je socijaldemokratsko viđenje decentralizacije i regionalizacije dozirano i ograničeno. Pa bi iz ovih koalicijskih čarki opet kao pobjednik opet mogao izaći IDS. 

Bit će, naravno, toga još. Igre i igrice sastavni su dio političke borbe. Ono međutim što je ovdje intrigantno, nevezano od toga jesu li u pitanju spinovi s različitih strana zbog ostvarivanja političke nadmoći ili skretanje pažnje vladajuće garniture s puno dubljih problema u državi i društvu, jest isto ono pitanje koje je bilo aktualno i prije desetak godina. Pitanje koje je stršilo, kao majka svih pitanja, cijelo vrijeme vladanja šestorice, kasnije svedene na četvorku. A ono glasi: mogu li vladajuća koalicija i Vlada Zorana Milanovića u zajedništvu zadržati punu koncentraciju nad problemima koje moraju riješiti i uložiti u to svu energiju bez ostatka i fige u džepu, ili će opet, »sigurni« u sebe, potonuti u međusobne borbe za politički prestiž i moć što bi ih naposljetku moglo dovesti do izbornog poraza. 

Hoće li istarskog župana dati IDS a gradonačelnika Pule SDP, doista je irelevantno u odnosu na sudbinu kolapsom brodogradnje pogođenih građana Kraljevice i njene okolice, sutra moguće Trogira, čak Rijeke ili Splita. A već smo zaboravili na Sisak i ostale gospodarski opustošene sredine diljem Hrvatske, gdje stopa siromaštva i beznađa ubrzano raste. 

Pomaka na bolje na vidiku nema. Građanima politički spinovi ne pomažu. Čak i da se sve ambiciozne investicije ostvare, trebat će vremena dok ulaganja ne preokrenu negativne trendove. Čak i da Linić pokupi sav zaostali porez od »zaboravnih« bogataša, bit će nedovoljno u odnosu na ono u kakvom se glibu nalazimo. 

Odgovorna vlast u takvoj situaciji nema alternative. Svu energiju i međustranačku sinergiju iskoristiti za traženje najboljih rješenja kako bi se građani što bezbolnije prebrodili krizu, umjesto na političke igre. Osjećaju moći teško je odoljeti pa se prioriteti često pobrkaju, ali glas građana bi trebao obvezivati. Ili smo 4. prosinca nešto krivo shvatili?