Kad se saznalo da »Kraljevica« ide u stečaj i da su sva bolja rješenja propala, jedan je reporter s uhom za snažnu poruku zabilježio rečenicu kojom se radnik Nenad Tonković rezignirano oprostio od svoga škvera i od svog radnog mjesta. 

    – Nismo plakali kad su drugi ostajali bez posla, sad se to događa nama, promrsio je taj čovjek kao da staloženo prihvaća svoj dio neke velike krivice i kao da se zato dužan pomiriti s posljedicama. 

    Sigurno je da one jesu strašne i za njega, i za svih 460 zaposlenih u ovom malom brodogradilištu, no jesu li doista posve nezaslužene? Tako se sada, kad je već prekasno za sve, gorko preispituje Nenad iz »Kraljevice« i tako nekako glasi njegovo filozofsko pitanje, staro, uostalom, otkad je svijeta i vijeka. 

    Jer sada, na kraju balade, Nenad vjeruje da se moralo reagirati davno, davno prije. Da se nije smjelo šutjeti i gledati svoja posla kad su neke druge glave bile na panju. Kada su on i njegovi kolege u škveru mislili da oni s time nemaju veze i da se to njih ne tiče, trebalo je progovoriti za druge kojima se svijet raspadao. Ako se izložiš za druge, ne hvali se velikom žrtvom jer si tako pomogao i sebi. 

    Ali tada se u »Kraljevici« nekako radilo, plaće su ipak stizale i nije im se baš dalo mozgati o tuđim brigama. Zato nisu gledali ni u čiji tanjur. Vrtjeli bi glavom i rekli bi da im je žao, ali tko su oni da spašavaju svijet? 

    Vidjeli bi u vijestima te radnike koji nose transparente i lete na cestu jer poduzećima iz raznih razloga više nema spasa. U tome, međutim, nisu prepoznavali osobitu analogiju. Jedni su bili tekstilci, drugi nešto s hranom, treći hotelijeri, četvrti građevinari, ali oni su, zaboga, škver, a to je nešto sasvim drugo. Osim toga, sve te propale tvrtke bile su privatne, a o njima se stara država. 

    Da su ih pitali za televiziju, zakleli bi se da je solidarnost jako važna i potrebna i namjestili bi se da izgledaju pametni. No, njima je tada još bilo dobro. A zar život nije takav da je nekome uvijek loše, i zar je itko ikada ispravio tu krivu Drinu. Osim toga, uživjet ćeš se u tuđe probleme ako znaš kako je do njih došlo, ali ne znaš, je li tako. Ne možeš sve znati. A kad ne znaš, ne pleti se. Nisu li ovi koji idu na bubanj imali lijepe plaće? Pa onda stvarno nije ni čudo što je priči došao kraj… 

    To su bile te isprike i izgovori o kojima Nenad sada misli. A zapravo se njih u »Kraljevici« sve to prije i drugdje ticalo i te kako. Buldožer je gazio i gazio pa je, evo, došao i na njihova vrata. 

    Kad su radnice Kamenskog štrajkale i pisale Bajiću nadajući se da će spasiti tvornicu od lopova koji su im na kraju došli glave, čekale su da u njihov šator s podrškom nagrnu barem svi tekstilni radnici Hrvatske. Ali u šatoru nije bilo gužve. 

    Kako »Kraljevica« prije nije plakala ni za kim, tako sada nitko neće plakati za njima. I ima, na žalost, u tome tužnom raspletu neke okrutne pravde. Ono nekad nije bila tvoja stvar? Sada ni ovo tvoje nije ničija. To je Nenadova poruka. Došao je tvoj red. 

    Dobro je promisliti za kime se isplati plakati prije nego budeš morao zaplakati nad samim sobom.