Živimo tu gdje živimo. Ne jednom se dogodilo da netko nešto krivo pročita i protumači, pa dok u sezoni lova na fazane dokažeš da si zec ili lisica ode glava. Dakle daje se na znanje čelnicima HUP-a, bliskim suradnicima prvog potpredsjednika Vlade Radimira Čačića, koji jedini zna što treba činiti i u stanju je izvući zemlju iz katastrofe, te ostalim političarima novoga kova da ono što slijedi nije zagovor socijalizma.

Kada bi i preskočili njegove demokratske limite, jugoslavenski socijalizam je razvojno bio svojsvrsni motor s unutrašnjim sagorjevanjem. Dok je bilo međunarodnih kredita, uglavnom na Titov brk, dotle je industrijalizacija i modernizacija, zajedno sa socijalnom sigurnošću, funkcionirala. I tada, kao i sada, bilo je baraba koji su trpali sebi u džep, ali je kontrola bila nešto stroža. Danko Končar zna ponešto o tome.

Ovo nije ni zagovor otpora kapitalizmu i tržišnoj ekonomiji. Poduzetništvo je, uči nas povijest, vodilo napretku, ali povijest razvijenog svijeta isto tako pokazuje da ga je politika, kada je htjela, mogla zauzdati. Ne da poduzetnicima otme njihov novac, već da jedan dio tog novca iskoristi za boljitak svih ljudi i razvoj društva u cjelini. Pametna politika, poput one u skandinavskim zemljama, pogotovo je to pokazala.

Čak i uz asistenciju samih solidarnih poduzetnika, svjesnih da se u kaotičnom društvu, gdje bi jedino mogla uredovati politika, mogu raspasti i njihova carstva.

Kada smo to raščistili možemo se vratiti drami hrvatske brodogradnje. Bolje rečeno, drami sadašnjih i, uskoro, mnogih bivših brodograditelja. Jučerašnjoj odluci Vlade o stečaju brodogradilišta u Kraljevici i rješavanju problema svih ostalih škverova nema se načelno što prigovoriti. Vrijeme je da se konačno sanira nepodnošljivo stanje brodogradnje koje se vuče još iz doba socijalizma. Na njoj su se mnogi obogatili i dobivali političke poene, a da je nisu postavili na noge.

Ali, sada dolazi to vražje ali, što će se dogoditi kada se povuku ti logični potezi, koji dovode u pitanje tristo godina stari kraljevički škver a već sutra bi mogli uzrokovati probleme u Rijeci, Trogiru i Splitu?

Što će učiniti vlast, a ona naravno nije poduzetnik niti se u to želi petljati, koja nije tu samo da se bavi utiranjem puta ekonomiji nego bi trebala voditi računa i o građanima i funkcioniranju političke zajednice nezamislivom bez društvene ravnoteže i solidarnosti?

Dileme i pitanja se samo množe. Osigurane otpremnine teško da mogu nešto dugoročno riješiti. Također, teško da će u Kraljevici i okolici u budućnosti svi moći živjeti isključivo od turizma. Jesu li onda u Čačićevom Ministarstvu gospodarstva i Marasovom Ministarstvu malog i srednjeg poduzetništva pripremljene neke investicije ili barem dogovorene kreditne linije kao alternativa višku radnika?

Da li tko u vlasti, središnjoj jer ona lokalna nema ni novca ni ovlasti za ovakve akcije, razmišlja o budućnosti Kraljevice, Rijeke, Trogira i Splita s nadolazećim kolonama novih besprizornih koji neće imati gdje raditi, te implikacijama ovog procesa na lokalne zajednice i društvo u cjelini? Ako će politika ekonomski čistih računa završiti na spaljivanju zemlje žali bože truda.