Pshiloških barijera nema više, ostala su samo poskupljenja. To je po(r)uka onoga što se, cjenovno gledano, zbivalo posljednjih nekoliko dana. Dakle, kada je najavljeno novo poskupljenje naftnih derivata nitko nije govorio o tome kako je pala (još jedna) psihološka barijera zvana 11 kuna po litri.

Naprosto, benzin je poskupio i košta onoliko koliko je rečeno da košta. Nema u tome nikakve psihologije, samo svota koju treba platiti ne bi li se u rezervoar svoga automobila ulila jedna litra rafiniranoga crnog zlata. Valja ovom zgodom podsjetiti da je godine 2008. tadašnji premijer Ivo Sanader zdušno branio cijenu litre crnog zlata na osam kuna, odnosno da se govorilo da će proboj cijene litre benzina iznad te cijene srušiti još jednu psihološku barijeru.

Valja podsjetiti i da je tada litra barela nafte koštala 147 dolara, dakle nešto više od 20 dolara nego danas, ali, poštenja radi, valja napisati i da je tada dolar bio bitno slabiji nego danas. Kad smo već kod podsjećanja, da se ne zaboravi da je zbog obrane cijene Ina zapala u više nego solidan deseteroznamenkasti dug prema proračunu, pa su patile socijalne naknade. Ali, sve je to prošlost, to je bilo vrijeme kada je cijenu nečega valjalo braniti zato da cijena nečega ne prestigne imaginaru psihološku barijeru, barijeru koju zadaju političari, a mediji im u tome, istina ne beziznimno, zdušno sekundiraju.

Dva dana prije nego što je objavljena nova cijena goriva i povijesni proboj (kojega se očito takvime ne smatra) od 11 kuna, nedavno imenovani čelnik HEP-a,Zlatko Koračević izjavio je da će poskupiti struja. NIje da to nismo očekivali, ali iz njegove izjave jasno je da ni u tom poskupljenju nema nikakve psihologije, nikakvih barijera. Dapače, utješio nas je najavom da će povećanje cijena biti umjereno, a što ono doista znači, koliko postotaka, zapravo ne zna niti on sam. I to je tako – cijena struje ne može ostati kakva je sad, struja mora biti skuplja.

Vremenom se, otkako ova kriza tutnji nad našim glavama, u našim novčanicima i probavnim traktovima, bez obzira na naznake optimizma čelnice MMF-a Christine Lagarde, psihologija nekako iz svega toga što se zove naša mjesečna košarica troškova izmjestila ne bi li nam se, na mala vrata, vratila u znatno rudimentarnijem obliku. Nestale su sve psihološke barijere zbog kojih smo kukali “neće valjda” poskupiti bilo što, a otkako su nestale sve te psihološke barijere cijena pojedinih proizvoda i usluga vratili su nam se nagoni.

Kad se sve razluči stvari su prilično jednostavne: mjesečni prihodi ostali su, u boljoj varijanti, isti, u uobičajenoj varijenti ponešto su smanjeni u odnosu na pretkrizno razdbolje, u brutalnoj varijanti ljudi su ostali bez posla. Istodobno su cijene koječega porasle. Dakle, gotovo sigurno sa manjim mjesečnim prihodom ljudi moraju podmiritivati veće mjesečne račune. I tu dolazimo do toga kako nas kriza podsjeća da smo i nagonska bića, i tu dolazimo do toga kako nas kriza dehumanizira jer nismo samo nagonska bića. Te jednostavne promjene zvane smanjeni mjesečni prihodi i povećani mjesečni rashodi usmjeravaju ljude na to da oni postaju nagonska bića.

Naprosto, kreću se u ritmu i smjeru svih onih računa koje svakoga mjeseca moraju podmiriti. Nije riječ samo o računima koje ljudi u obliku mjesečnih računa (za struju, vodu, odvoz smeća, bilo što…) dobivaju svakoga mjeseca u svoje poštanske sandučiće, nego je riječ i o računima koje svakoga dana moraju podmiriti zato da bi jeli. Ljudi gotovo svo svoje vrijeme djeluju gotovo isključivo nagonski, a to u našem suvremenom svijetu znači da idu prema prodajnom centru koji baš taj dan ima sniženje cijene one robe koje nam baš treba ili su neizmjerno zahvalni baš onome tko im je ponudio kakav fuš, zbog kojega neće imati vremena ni za što osim za posao, a koji će im dobro doći ne bi li podmirili svoje zadane, sve više, mjesečne račune.

Za dodanu vrijednost čovjeka, koje može biti ono što si pojedinac sam odredi, od ugodnog dokolčarenja do samoobrazovanja, vremena jedva da je išta i preostalo. Svedeni smo na nagon za preživljavanjem i točka.

No, to nije najgore. Situacija kakva je sada ne odgovara mnogima koji u njoj jesu, ali odgovara svima koji su iznad nje. Dakle, ta situacija je situacija koja sve veći broj ljudi gura prema tome da se protiv postojećeg, očito neefikasnog, modela, i to ne samo ekonomskog nego i društvenog, ne pobune.

Njihov (naš) rizik od pobune je prevelik jer bi se moglo ostati i bez ovo malo sirotinje što se još ima. To je još jedan psihološki moment.

Oni koji će se pobuniti proitv neoliberalnog modela, koji se pokazuje zastrašujuće otpornim na vlastitu propast, su oni koji su na rubu tog modela. Pobuniti se mogu ili oni koji jedva da išta i imaju, pa ih njihova buntovnost ništa ne košta, ili oni koji imaju više nego dovoljno, pa svojom buntovnošću ukazuju na raskoš deformiranosti sadašnjeg modela i svoju vlastitu solidarnost s onima koji su njegove žrtve, a taj si luksuz mogu priuštiti.

Dakle, ne u promjeni nego u pobuni je spas, ali kako do nje doći? Čini se, treba uspostaviti još jednu psihološku barijeru, pa i nju srušiti.