To međutim ne oslobađa od odgovornosti aktualnu vlast, koja ipak ne bi smjela zaboraviti da bez socijalne osjetljivosti i, ništa manje važno, pravne sigurnosti, Hrvatska dugoročno nema šanse opstati osim kao dolina ljudskog beznađa. Zato je dobra vijest da se konačno nazire rješenja slučaja Dioki. I to bez otvaranja spominjane Čačićeve Pandorine kutije. 

    Pokazuje se naime da država ne treba zadirati u institut privatnog vlasništva, kako je prvotno pravdano odsustvo reakcije na štrajk obespravljenih radnika tvrtke Roberta Ježića, da bi se raščistila mutež čiju su cijenu najviše platili radnici – oni koji su tu jedini bili nedužni. Iako radnici pušu na hladno, podsjećajući na višekratno Ježićevo odbijanje potpisivanja predaje i za veći postotak od jučer dogovorenih jedan posto udjela u tvrtki, moguće je da će doista doći do vlasničkog preustroja i isplate plaća radnicima. Stvari su počele izmicati kontroli pa, ukoliko se Ježić nastavi opirati, neće biti drugog izbora od stečaja Diokija kada vlasnik ionako gubi kontrolu nad svojim vlasništvom. 

    Štogod Vlada dakle poduzela da »prisili« vjerovnike i Ježića na aranžman koji će riješiti krizu Diokija, nije pogriješila. Nije se formalno petljala u privatno vlasništvo niti je državne novce koristila za pokrivanje privatnih dugova. Nitko ne zna što će sutra biti s Diokijem, hoće li novi vlasnici i uprava znati voditi tvrtku, hoće li sutra moguće biti smanjenja proizvodnje i otpuštanja. Ali je nevezano za to Vlada otvorila put ispravljanju velike nepravde koja podriva povjerenje u čitav sustav. Isplata plaće, poštivanje ugovora o radu odnosno pravnog akta kojim se reguliraju odnosi poslodavca i posloprimaca, mora naime postati svetinja. Sve drugo je divlji zapad i zakon jačega, a toga smo se dosad dovoljno nagledali. 

    Štrajk radnika sa Žitnjaka i iz Omišlja stoga je svojom simbolikom i načinom na koji je doveo do rješenja prešao granice ove tvrtke i pojedinačnih sudbina svakog od zaposlenih u Diokiju. Njihova višemjesečna patnja i žrtve dobit će međutim dodatno na vrijednosti ako je ovo doista početak kraja pravnoj, socijalnoj i civilizacijskoj nesigurnosti svakoga koji za plaću prodaje svoju radnu snagu, ali i kraj tipa poslovanja različitih hrvatskih niškoristi koji sebe nazivaju poduzetnicima.