Naravno da ovakve metode izazivaju konsternaciju pravnih stručnjaka. Državni odvjetnici su tu isključivo zbog toga da, bez ikakve zadrške, provode zakone donijete u parlamentu. To vrijedi i za neosporno problematičan Zakon o ništetnosti koji je HDZ-ova vlada donijela pred kraj mandata samo iz promidžbenih razloga. Sasvim je moguće da to zakonsko rješenje, kojim su nevažećima proglašene sve optužnice što su ih protiv hrvatskih branitelja podigli JNA, SFRJ i Srbija, nije pomoglo onima koje je trebalo zaštititi nego im je još i naštetilo. Predsjednik Ivo Josipović zatražio je ocjenu ustavnosti tog Zakona, Vlada smatra da nije ni usvojen s dovoljnim brojem glasova. 

    Ali, dok je Zakon o ništetnosti na snazi, Bajić je dužan postupati u skladu s njim. Umjesto toga on je pribjegao, kako se to u komunizmu nazivalo, korisnim malverzacijama. Očito mu je Tito, koji je upozoravao da se zakona ne smije držati kao pijan plota, još uvijek veći autoritet nego profesori prava. 

    Hrvatska, dakle, ima državnog odvjetnika koji voli zaobići zakone, jako pazi da prerano ne kukurikne kako ne bi završio u loncu i strane diplomate informira o istragama koje vodi. Bajićeva smjena nameće se stoga kao gotovo jedina moguća opcija. 

    Međutim, stvari nisu tako jednostavne. Iako Bajić godinama nije skoro ništa poduzimao protiv korupcije jer se bojao da će ga politika maknuti, za što je dobio Josipovićevu pohvalu, činjenica je da je on, kakav god bio, ipak daleko najzaslužniji što je pokrenuta antikorupcijska kampanja koja je uvelike olakšala i okončanje pristupnih pregovora s Europskom unijom. Zbog toga Bajića mediji nerijetko proglašavaju osobom tjedna, mjeseca, godine… Sve mu je to diglo i međunarodni rejting, posebno navodno u SAD-u čije je službenike u veleposlanstvu u Zagrebu, kako je otkrio Wikileaks, opširno brifirao. Zato je smjenjivanje Bajića vrlo složen i rizičan posao. 

    Zoran Milanović i SDP svijesni su toga, pa je njihova oporbena kritičnost prema Bajića prestala kad su preuzeli vlast. U Saboru je nedavno glatko prošao Bajićev redoviti izvještaj. U slučaju smjene glavnog državnog odvjetnika, Vlada bi sigurno morala odgovarati na neugodne upite iz zemlje i inozemstva. Razumljivo je stoga da se pored brojnih drugih problema ne žele još i time baviti. No, to nas ne sprječava da konstatiramo da bi Hrvatska trebala puno boljeg čovjeka na toj iznimno osjetljivoj poziciji, a ne oportunistu sklonog bajpasiranju zakona.