Zaplači bronzana stražo, sve je danas na prodaju

'Ladovina Ladislava Tomičića

Ladislav Tomičić

Augustinčićeva "Kupačica" nestala iz daruvarskog parka

Augustinčićeva "Kupačica" nestala iz daruvarskog parka

Ako oni gore mogu bez pola muke prodati hrvatsku naftnu i farmaceutsku industriju; ako mogu prodati najveću osiguravajuću kuću u državnom vlasništvu; ako mogu dozvoljavati hotelima da željeznim ogradama zagrađuju plaže; ako dopuštaju da na šetačkim površinama privatnici ukopavaju ulaze u svoje podzemne garaže - kako pobogu netko može neprocjenjivim smatrati brončane skulpture, koje drže stražu po parkovima, nezaštićene i - o da - procjenjive na vrlo konkretne iznose



Nepoznat netko u četvrtak navečer ukrao je iz Julijevog parka u Daruvaru brončanu skulpturu »Kupačica«, koju je u prvoj polovini prošlog stoljeća izradio veliki hrvatski kipar Antun Augustinčić. Daruvarčani su u šoku, izvijestili su mediji uvijek gladni šoka i nevjerice. Umjetnička vrijednost djela, tvrde, neprocjenjiva je. U člancima pod egidom »Šokantno« tvrdi se još kako nikom nije palo na pamet da bi se ovo moglo dogoditi. Postavljena kao simbol plodnosti, »Gola Maja« – tako su je zvali Daruvarci – stajala je u parku uz Daruvarske toplice punih 56 godina, a sad je tamo više nema. Ako se ne dogodi kakvo policijsko čudo, teško da će se i vratiti. 


    Slična vijest, ne tako friška i »šokantna« kao ova iz Daruvara, prije par godina stigla je iz Siska. Sa sisačkog bazena u privatnoj koncesiji nestala je omiljena skulptura davnih sisačkih kupača – »Skakačica«. Nije nam poznato tko je lijevao tu bronzu, ali nije to za ovu priču toliko ni bitno. Bitno je da je davnim sisačkim kupačima »Skakačica« također bila od neprocjenjive vrijednosti, o čemu najbolje govori činjenica da se i dan danas pitaju gdje je i kako je nestala. Usput, da pojasnimo zašto govorimo o »davnim kupačima« na sisačkom bazenu: jednako kao Skakačica, nestao je u Sisku i bazen. Privatni koncesionar zaboravio je da u njega valja lijevati vodu, da treba održavati objekte i uložiti ponešto u šminkanje kupališta. Malo pomalo, na mjestu bazena ostala je betonska rupa, a sa zidova obližnjih objekata još se ljušti boja. Ništa šokantno i spektakularno. Samo još jedna slika propadanja Siska.   


    Treći primjer sličan Daruvarskom nalazimo u Trogiru. Tamo su davne 1994. godine »domoljubi« minirali brončanu skulpturu partizanskog borca, koji se nalazio ispred kule Kamerlengo. Bio je to spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora. Tog brončanog partizana s puškom o ramenu i bombom u ruci izradio je svojevremeno akademski kipar Ivan Mirković, a Ministarstvo kulture Republike Hrvatske proglasilo ga je zaštićenim spomenikom kulture. Trebao je brončani partizan biti vraćen na stražu, ali prošle godine otkriveno je da su njegovi neprocjenjivi ostaci isparili. Jedna po jedna, nestaju iz parkova neprocjenjivosti, dajući medijima priliku da produciraju šok i nevjericu naznačene crvenom bojom, onom koja dobro prodaje novine. 




    U isto vrijeme, na ulici je već svima jasno da je sve u Hrvatskoj procjenjivo, da se točno zna koliko košta čiji obraz, koliko koja tvornica, a koliko život radnika iz tvornice. Dobar matematičar, primjerice, mogao bi bez pola muke izračunati koliko Prvom potpredsjedniku Vlade Radimiru Čačiću koštaju radnici DIOKI-ja koji štrajkaju glađu na krovu tvornice, dok njihov i naš donedavni vlasnik pred sudom uvaljuje svog dojučerašnjeg ljubljenog prijatelja i poslovnog partnera Ivu Sanadera. Radimiru Čačiću ti životi očito koštaju previše, jer čini se da na njih ne daje niti pet žutih para, »štono« bi se reklo u mračno doba socijalizma kad je građen DIOKI, a u parkove postavljane brončane neprocjenjivosti.   


    Nema u Hrvatskoj više ničeg što je neprocjenjivo. Sve je na prodaju i sve ima svoju cijenu. Kako govoriti o neprocjenjivosti, kad nas upravo aktualna Vlada podučava da valja prodati sve što se prodati može, nastavljajući tako politiku HDZ-a. Ako oni gore mogu bez pola muke prodati hrvatsku naftnu i farmaceutsku industriju; ako mogu prodati najveću osiguravajuću kuću u državnom vlasništvu; ako mogu dozvoljavati hotelima da željeznim ogradama zagrađuju plaže; ako dopuštaju da na šetačkim površinama privatnici ukopavaju ulaze u svoje podzemne garaže – kako pobogu netko može neprocjenjivim smatrati brončane skulpture, koje drže stražu po parkovima, nezaštićene i – o da – procjenjive na vrlo konkretne iznose. Sve je u Hrvatskoj procjenjivo. Slobodno vrijeme radnica u trgovinama, recimo, košta točno nula kuna. Toliko im prekobrojne sate plaćaju strani trgovački centri kojima dozvoljavamo da ljude tretiraju kao stoku. Na nula kuna nerijetko je procijenjen i rad; svjedoci smo brojnih slučajeva neisplaćenih plaća radnicima. Procjenjivi su i zakoni ove zemlje. Uz malo truda točno bi se moglo utvrditi na koliko se može procijeniti zakon koji regulira zaštitu autorskih prava, a koji je gurao novi hrvatski pravednik, predsjednik Ivo Josipović. Na koncu, valja zaključiti, procjenjivi su i spomenici iz parkova, Gola Maja iz Daruvara, Skakačica iz Siska i Partizan iz Trogira. Te skulpture koštaju točno 26 kuna po kilogramu, koliko se za otkup bronce plaća na skupljalištima sekundarnih sirovina. Procjenjiva je, tvrdimo, čak i kreditna kartica MasterCard, ma što televizijske reklame govorile o tome.


više vijesti