Thomas Lubanga, Foto: REUTERS
Najveći i dalje ne priznaju međunarodno kazneno sudište, a međunarodno pravo – kako to upozorava poznati švicarski pravnik i donedavni izvjestitelj Vijeća Europe Dick Marty, zaslužan za otkrivanje CIA-inih tajnih zatvora – i dalje je oružje u rukama pobjednika
Dan nakon što je Međunarodni kazneni sud (ICC) osudio svog prvog ratnog zločinca, kongoanskog gospodara rata Thomasa Lubangu, možemo rezimirati: učinak ICC-a zapravo je obrnuto proporcionalan nerealno visokim očekivanjima svjetske javnosti i entuzijasta međunarodnog prava od tog suda, s kojim je konačno trebalo odzvoniti nepodnošljivom nekažnjavanju najgorih ratnih zločina.
Ni najveći pesimisti nisu mogli slutiti da će tolike godine morati proći od trenutka kada je 17. srpnja 1998. u Rimu prihvaćen statut kojim je utemeljen ICC, do trenutka kada je taj sud objavio svoju prvu presudu.
Thomas Lubanga Dyila ući će u povijest kao prvi osuđenik novoga suda koji također ima sjedište u Haagu – nasljednika Nürnberga i Tokija, haškog Tribunala za bivšu Jugoslaviju i suda za Ruandu – kojemu je cilj proširiti djelovanje međunarodnoga prava i ženevskih konvencija na cijelu zemaljsku kuglu. Sud je ovlašten kažnjavati najteže od svih zločina: genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Zemlje potpisnice Rimskog statuta nedavno su postigle povijesni dogovor da se tim zločinima pribroji i zločin agresije. Hrvatska je devedesetih bila žrtvom agresije od strane Srbije, no kako u to vrijeme taj zločin nije bio kažnjiv, Hrvatska je Srbiju tužila zbog genocida. Međutim, Rimski statut neće moći biti dopunjen tim amandmanom prije 2017. godine, a i kada se to dogodi, amandman neće moći biti primijenjen retroaktivno.
No, vratimo se Lubangi. Iako je riječ o prvom ratnom zločincu koji je osuđen isključivo zbog zasužnjivanja djece, a njegova je presuda privukla pozornost svjetskih celebrityja, poput UN-ove ambasadorice dobre volje Angeline Jolie, zapravo je riječ o sitnoj ribi u krvavim sukobima u Ituriju 2002. i 2003. godine. Lubangin zločin protiv djece samo je djelić krvavog mozaika u kojem je živote izgubilo na stotine tisuća ljudi. No optužnica Argentinca Luisa Morena Ocampa očito je išla na sigurno, optuživši Lubangu samo za zločine »koje je moguće dokazati«, otvarajući na taj način pitanje o učinkovitosti suda koji bi trebao progoniti najgore zločince.
Deseci tisuća djece širom svijeta, a ne samo u Africi, uključeni su u brutalne ratne sukobe i izloženi najtežim oblicima nasilja, kao tjelesni čuvari, vojnici ili seksualni robovi. Umirovljeni kanadski general i kanadski senator Roméo Dallaire, koji je svojedobno zapovijedao UN-ovim snagama u Ruandi, procjenjuje kako je na takav način danas zloupotrijebljeno više od 250 tisuća djece, od čega je 40 posto djevojčica, u više od 30 zemalja svijeta.
No odgovorni za te zločine vjerojatno nikad neće biti sankcionirani. Iako je ICC trebao biti univerzalan sud, nadležan za svaki kutak zemaljske kugle, taj se sud danas bavi zločinima u tek sedam afričkih država. Osim Konga, tu su još Sudan, Srednjoafrička Republika, Uganda, Kenija, Libija i Obala Bjelokosti, iz kojih dolaze 24 osobe protiv kojih se vode postupci.
Rimski statut dosad je ratificiralo 120 zemalja, a sud može progoniti zločince samo zemalja pristupnica, i to samo u slučajevima kada one same to nisu kadre. Rimski statut ne žele ratificirati Rusija, Kina i SAD (iako je Clintonova administracija to učinila, ali je Bush odmah po dolasku u Bijelu kuću povukao američki potpis), koje su se time svrstale u odabranu skupinu zemalja u kojoj su još Sirija, Sjeverna Koreja, Iran, Libija, Egipat, Saudijska Arabija, ali i Turska, Kosovo, Ukrajina, Vatikan…
Krivci za ratne zločine u ratovima u Iraku, Afganistanu, Gazi, Zakavkazju i drugdje po svijetu tako se nikad neće naći na optuženičkoj klupi u Haagu, koja je rezervirana samo za ratne zločince iz Afrike. I s Balkana. Zbog toga ni počinitelj krvavog nedjeljnog pohoda u Kandaharu, u kojem je američki vojnik pobio najmanje 16 afganistanskih civila, nikad neće odgovarati pred međunarodnim sudom, dok će Amerika svog vojnika Bradleyja Manninga, zaslužnog za otkrivanje mnogih zločina američke vojske, podvrgnuti najgorem mučenju i zlostavljanju.
Najveći i dalje ne priznaju međunarodno kazneno sudište, a međunarodno pravo – kako to upozorava poznati švicarski pravnik i donedavni izvjestitelj Vijeća Europe Dick Marty, zaslužan za otkrivanje CIA-inih tajnih zatvora – i dalje je oružje u rukama pobjednika. Osim kada oni dolaze iz Afrike. I Balkana.
