Za Linića je Vjesnik mrtvac, za Čačića roba, za Andreu Zlatar-Violić javno i kulturno dobro. Pa dobro, možemo li doznati što je Vjesnik uistinu? Čini se da ne: isti dan kada je Linić u Bruxellesu ponovio kako Vjesnik »ne predstavlja ništa«, iz Ministarstva gospodarstva na HTV je procurilo da novine kupuje Oak investment management, londonska tvrtka za upravljanje nekretninama Nicolasa Frankopana, člana navodne obitelji Frankopan, u Hrvatskoj poznate po mešetarenju neboderima i plemićkim prezimenima.

Istodobno, iz Ministarstva kulture procurila je dobronamjerna, ali karikaturalno nerealna želja ministrice kulture Andree Zlatar-Violić da Vlada cijelu jednu sjednicu posveti samo Vjesniku. Sve u svemu – zbrka, neslaženje i jalovo nadmetanje, a sve preko leđa javnosti, publike i Vjesnikovih novinara.

Moglo bi se, istina, tvrditi da svaki ministar samo radi svoj posao. Liniću je posao racionalno upravljati državnim novcem, pa je logičan njegov interes da ugasi novine koje nitko ne čita, a troše pet milijuna državnih eura godišnje. »Vjesnik nije zanimljiv tržištu. Nije ime, nema imovine, nema tržište i osim 98 zaposlenih koji žele raditi, ne predstavlja ništa. Jednostavno ne vidim budućnost za tu tvrtku« – utoliko je Linićeva izjava posve razumljiva.

Razumljiv je i interes Radimira Čačića da vlada proda Vjesnik. On je ministar gospodarstva, i posao mu je stvarati uvjete za zapošljavanje, ali ne na račun države. Uspije li Vjesnik prodati Nicolasu Frankopanu, Čačić je svoj posao obavio, a to što Frankopan s Vjesnikom kani, Čačić može smatrati interesom drugoga reda.

Ono, međutim, što Čačiću možda može biti drugorazredno, ministrici kulture treba biti na prvome mjestu. Ako Vjesnik smatra kulturnim i javnim dobrom, a smatra, tada joj je svakako interes da se novine sačuvaju, što je već nekoliko puta zatražila. Zato je vjerojatno kanila isposlovati da Vlada raspravlja samo o Vjesniku, ne bi li nekako omekšala kolege bez milosti, te pokušala postići konzenzus da Vjesnik ipak preživi.

Ali kakva je to Vlada koja ne smatra potrebnim usuglasiti suprotstavljene interese vlastitih resora? Ovako, ministri se doimaju nekom vrstom savjetodavaca koji javnosti nude svaki svoja rješenja, pa javnost neka bira, a tko će donijeti konačnu odluku, to kao da nikoga nije briga. Postupak kojim Vlada »upravlja« krizom Vjesnika nije racionalan proces donošenja odluka, nego vjetrometina na kojoj vjetar otpuhuje nemarne šetače.

Na slučaju Vjesnika, Vlada već duže od mjesec dana demonstrira pomanjkanje elementarnih procedura za čak i tako jednostavnu odluku kakva bi trebala biti ona o sudbini kronično bolesnih novina sa sto zaposlenih i dvije tisuće prodanih primjeraka dnevno.

Što će na kraju biti, trenutno nitko ne može predvidjeti, usprkos tri raznovrsna stajališta unutar Vlade – ili baš zbog njih. No, jasno je da će odluka biti loša, što god Vlada odlučila.

Bude li po Linićevu, pa se Vjesnik ugasi, argument ministrice kulture ostat će visjeti u zraku. Bude li po Čačićevu, pa Vjesnik preuzme mešetar nekretninama, ojačat će tvrdnja Vjesnikovih novinara da se sumnjivci samo žele dočepati Vjesnikova nebodera. Pobijedi li kakvim čudom koncepcija ministrice kulture, i ova će Vlada nastaviti praksu »jednakijega« Vjesnika među »jednakim« medijima.

A da je Vlada odmah provela ono što su prije mjesec dana najavili Čačić i Linić, ožiljci bi dakako ostali, ali bi bar Vlada sačuvala vjerodostojnost. Ovako su izgubili svi: Vjesnik, raščerečen neizvjesnošću i teorijama zavjere; Vlada sa svojim kontinuitetom nemoći; a nadasve javnost, koja i prebrzo postaje žrtvom vladine nesposobnosti da odluči.