Zar ćemo na navozima »3. maja« saditi salatu, zavapio je nezadovoljan nekim istupima u jeku rasprave o razvoju Rijeke partijski ili sindikalni aktivist riječkog brodogrališta. Pamćenje naime blijedi, ali za priču nije bitno o kome je riječ i što je točno bio po funkciji. Razgovor o budućnosti Rijeke jednostavno nije mogao mimoići ni problem škvera ni njegovu daljnju sudbinu, a različitih mišljenja bilo je na pretek.

Bilo je to 1986. godine. Za one kojima prosta matematika ne ide pa se muče s oduzimanjem godina, valja ponoviti – o tome se govorilo prije gotovo 26 godina!

Mnogo je od tada vode poteklo Rječinom. Socijalistička vlast je otišla u povijest, a u posljednjih dvadesetak godina višestranačja na vlasti su bili i desni, znatno više, i lijevi, i zagovornici državnog kapitalizma i veći ili manji (neo)liberali.

Problem »3. maja«, lociran dakle u vrijeme kada se već moglo naslućivati kamo ide svjetska globalna ekonomija te uočiti kako brodogradilišta, ako nisu specijalizirana ili direktno naslonjena na državne programe, vojne ili civilne svejedno, neumitno iz Europe sele u Aziju, kao i svih ostalih hrvatskih brodogradilišta, međutim nadživio je sve te političke i ekonomske mijene, a da se ama baš ništa bitno nije promijenilo ni napravilo. I zato su se svi, uključujući zaposlene u brodogradilištu, grad, regiju i državu, AD 2012. našli pred zidom.

Sad je uzalud lamentirati o tome što je sve propušteno u proteklih četvrt stoljeća, pitati se zašto nisu iskorištene brojne prilike za restrukturiranje i »3. maja« i ostalih hrvatskih škverova, zašto su godinama umreženi moćnici, od državne razine do članova uprava tvrtke i različitih kooperanata, nekažnjeno isisavali veliki novac namijenjen brodogradilištima, naposljetku zašto su i sami radnici mislili da će uvijek biti novca i spasonosnih rješenja pa propustili u pravi čas lupiti šakom o stol i inicirajući, a ne samo zahtijevajući akciju dok su vremena bila bolja…

Zbilja je da ne može biti gora, a povratka u (bolju) prošlost nema. Država nema ni novca niti ideje što bi ubuduće radila s brodogradilištima, pa joj »direktive« EU dobro dođu kao izgovor da se riješe balasta, a Danko Končar i poduzetnici koji su bacili oko na škverove imaju svoje računice. A one su, nažalost, cijepljene od emocija.

Ako je međutim država spremna sanirati gubitke i zbrinuti višak od nekoliko stotina radnika da bi Končara motivirala da zagrize za »3. maj« i pruži kakvu-takvu nadu za spas tvrtke i radnih mjesta, a ovaj pak sada tvrdi da je za njegove planove čak tisuću i pol radnika višak te da poslova nema na vidiku, je li rješenje uopće na vidiku ili smo svjedoci još jedne privatizacijske obmane gdje država pere ruke, a Končar pokušava izvući maksimum a da ne riskira i ne uloži ništa.

Takvih smo se aranžmana, nakon kojih je u brojnim hrvatskim gradovima ostala gospodarska i društvena pustoš, a »dolina gladnih« povećala broj stanovnika, dosada nagledali.

 Višegodišnja saga o »3. maju« i Darku Končaru, koja je obećavala puno, čini se, ide u slijepu ulicu. Pa se čak i ideja o sadnji salate na navozima čini kao premija u odnosu na ono što bi se s nekad moćnim brodogradilištem i njegovim radnicima, ostacima ostataka nekadašnjeg broja zaposlenih, moglo uskoro dogoditi. O učincima na Rijeku, njenu gospodarsku moć i socijalnu sliku, da ne govorimo.