Eto vidiš: kad ja rečen da je glavni problem u porezima, da ljudi ne mogu kupit ni dobre čizme za snig, ni zimske gume, ni lance, ni nikojog đavla, jer država kroz poreze pozoblje više od pola cijene, onda svi govoru: Kerum ovaki, Kerum onaki… A šta će sad reć kad je sve ispalo po mome?! – O čemu to govoriš, Željko? Kakvi snig, kakve zimske gume? Pa vidiš da je došlo proliće… – Ne govorin ja o vrimenu nega o porezima! Vidiš ti dokle to iđe da ni Todorić ne more platit tolke poreze, pa mu država mora opraštat. A ako Todorić ne more platit, kako će platit pošten čovik?! – Nemoj, Željko, da Todorić čuje da si kaza da je nepošten. – Nisan ja to kaza! – Kako nisi? Kaza si da ako ne more Todorić, kako će pošten čovik. Po tomu ispada da je Todorić… – Tako ispada u tvojoj manitoj glavi! Ja san mislija na ljude koji nemaju novaca kolko Todorić. – Onda je po tebi pošten samo čovik koji nema novaca, a Todorić nije jer ima? – Kako ima kad vidiš da nema ni za porez?! – Znači, i on je pošten? – Pa lipo ti govorin da nisan ni kaza da je nepošten. I ne prikidaj me više! Zaboravija san šta san još tija kazat… Aha, sitija san se: nisu samo porezi, nega i jedna totalno antipoduzetnička klima. Dobro je nikidan kaza američki veleposlanik: ovi naši samo tiraju ljude šta bi tili uložit svoj novac. – Dobro si ti, Željko, kaza da danas mogu priživit samo oni šta su na državnoj sisi. – Ma ne mogu više ni oni. Evo vidiš šta se dogodilo s Markon Vojkovićen… – Pa nije on na državnoj sisi. On je privatni poduzetnik ka i ti. – Poštivan ja to, al vidiš ovo šta se priča da mu je Josipović namistija posal sa ZAMP-on… – Josipović kaže da to nije istina. – Ne prikidaj me! Nije važno jel istina ili nije, nega je važno da ti se ne isplati čak ni posal koji ti namisti predsjednik države. – Ko kaže da se ne isplati? – Vojković. Ja san svojin očima pročita u Poslovnomu dnevniku. – I šta oš reć: da se u nas ništa ne isplati radit, da je sve propalo? – Nisan ja to reka. Ja san jučer kineskomu veleposlaniku iznija svoju viziju kako Hrvatska more riješit krizu. Prvo i prvo, država triba imat jaku hrvatsku banku koja će pokrenit gospodarstvo. – A ko će joj dat novaca za banku? – Građani, Issa ti, da ko drugi?! Građani će u toj banki štedit, a država će njiove novce plasirat u hrvatsko gospodarstvo. Dat će lipo grejs period od nekoliko godina i povoljnu kamatu, pa će se potaknit novi projekti u turizmu, u proizvodnji hrane… – A šta će građani? Ko će njima vratit novac? – Zaposlit će se, pa će zarađivat. – Pa di si to iša pričat Kinezu? – A zašto ne bi?! Čovik je sve lipo razumija. – A kako onda ja ne razumin? – Šta ne razumiš?! Pa ne govorin kineski! – Zato te je Kinez i razumija.