Ali generalno… možda bi se ipak tako nekako dala donekle dešifrirati ova jadna i tragikomična predstava u Puli, kamo su pred Fikreta Abdića došla pasti 40 autobusa puna skromne i mirne čeljadi iz Cazinske krajine. 

    Jer ako nije to, onda je stvarno teško pogoditi što bi moglo biti to drugo zbog čega uzdrhtala pastva obožavatelja kladuškog boga i oca Babe na njegovoj glavi vidi aureolu i danas, nakon te gadne silesije svega i svačega što se o njemu nepobitno zna. 

    I kako to da tom čestitom odboru za doček iz druge države, koji za svoga narodnoga sveca nije žalio potegnuti sve do Pule, već nije jasno da je i za njihove nježne sentimente iz sretnog doba Agrokomerca – a i za samoga Babu – danas u svakom pogledu najbolje ako njega zauvijek ostave u svojoj romantičnoj legendi. 

    Jasno, njihova legenda o Babi – dobrotvoru, privrednom geniju, narodnom spasitelju i patriotu – sastoji se, kao i sve druge legende, od 10 posto istine i 90 posto lažne pozlate. 

    Jer, u onoj pravoj priči, Fikretu Abdiću može ići u plus samo stvaranje Agrokomerca, socijalističkog čuda u kojem je zaposlio 13.000 ljudi pretvorivši siromašnu Kladušu u bajku o uspjehu i velikim nadama. Treba, doduše, i oko Agrokomerca biti vrlo oprezan jer teško da bi mastodontski kombinat preživio prelazak u kapitalizam sve da i nije bilo rata i ludila, no dobro. 

    Svakako, ako je Babi i išao biznis, njegov je politički projekt devedesetih bio prljav da prljaviji ne može biti, ali to njegovi pristaše ne vide kao da ih je jednom zauvijek začarao. Sklapanjem pakta s oba jaka igrača, i s Miloševićem i s Tuđmanom, Babo je zapravo naumio spasiti svoje poslovno carstvo od ratnih razaranja i ekonomske propasti. Dok su ljudi ginuli, veliko kladuški tajkun šurovao je, dakle, i sa Zagrebom i s Beogradom, i s Karadžićem i s Bobanom. Sjedenje na dvije stolice trebalo mu je pomoći da odcijepi Cazinsku krajinu od BiH i postane samostalni faktor u momentu podjele Bosne između dragih susjeda s onu stranu granice. Po uzoru na SAO Krajinu, osnovao je Pokrajinu Zapadna Bosna, pa Republiku Zapadnu Bosnu, osnivao je koncentracijske logore i trpao u njih svoje političke protivnike. 

    Kad su se snovi o podjeli BiH izjalovili, Babo je 1995. s obitelji pobjegao u Hrvatsku k Tuđmanu, postao Hrvat i nastavio se baviti biznisom. Tuđman je volio misliti da su muslimani Hrvati i utoliko mu je Babo postao veliki prijatelj koji je svaki drugi dan imao što biti pitan na HTV-u. 

    Zatim su se vremena promijenila i Babo je u Hrvatskoj, na temelju optužnice iz BiH, osuđen na 15 godina za ratni zločin, za logore i za pokušaj odvajanja cazinskog džepa od države BiH. 

    Sada njemu i njegovom sinu predstoji i drugo suđenje u Rijeci za privredni kriminal u Hrvatskoj, a on najavljuje da kreće dizati Agrokomerc iz pepela i pogubljen svima nudi posao. No, 72-godišnji Babo, slab na nogama i već malo izvan ovoga svijeta, srećom glumi u posljednjem činu svoje patetične predstave.