Riječ je o skliskom terenu. S jedne strane tu je načelna nesklonost EU takvim rješenjima, pa bi tvrdoglavo inzistiranje na tom principu, za kojeg se činilo da se definitivno napušta, moglo bez uvjerljivih objašnjenja biti razlog za lošu ocjenu iz Bruxellesa i dovođenje u pitanje datuma prijema u EU. Milanovićeva Vlada si to jednostavno ne može priuštiti, jer bi lančanom reakcijom to, uz ostalo, dovelo u pitanje i kreditni rejting zemlje i razvojne planove.

    S druge strane, to je i svojevrsno reteriranje same Kukuriku koalicije, koja je očito tek po dolasku na vlast shvatila u kakvoj se prašumi našla i što bi sve trebala posložiti da bi se bar došlo u priliku u naredne četiri godine napraviti posao. Pa kada su problemi veliki, jedan od mogućih odgovara na situaciju je i pouzdanje u vlastite političke kadrove kao nadzornike. Prije, recimo, nego pristajanje na svojevrsnu lutriju s natječajima i osobama koje bi možda udovoljavale stručnim kriterijima ali i imale interese drukčije od onih vladajuće garniture, koja bi naposljetku ipak odgovarala za stanje u tim tvrtkama. U tom slučaju međutim postoji opasnost da se potezi Vlade shvate kao oživljavanje institucije političke podobnosti te držanje otškrinutih vrata sukobu interesa i korupciji. 

    Kada su čuli za Linića i Čačića, Jadranka Kosor i HDZ namirisali su priliku za politički protunapad. No, u tim upozorenjima na praksu EU i strašenje mogućim sankcijama te, jasno, veličanje vlastitih dosega u »depolitizaciji nadzornih odbora«, ima i doza licemjerja. Dosadašnja je naime hrvatska praksa pokazala da neutralni natječaji i različiti oblici depolitizacije izbora članova nadzornih odbora i vijeća različitih državnih ili javnih tvrtki i institucija nisu uvijek bili najsretnije rješenje. Ili je zakazala struka pa se poslovalo lošije nego je trebalo, ili su kroz svojevrsnu transmisiju preko članova tih tijela putovi opet vodili do politike koja se pravila da s tim nema ništa. U oba slučaja od odgovornosti su bježali oni koji su trebali biti najodgovorniji – političari. 

    Vladi Zorana Milanovića svakako je u ovom trenutku manji problem što misli HDZ a puno značajniji da uvjeri europske partnere da to što radi ima smisla. Očito se opredijelila za preuzimanje pune odgovornosti za ono što radi i sve više se na neki način ukopava preuzimajući maksimalni rizik. To je načelno u redu, moguće će im reći i u Bruxellesu, no što ako prođe vladajući medeni mjesec i pred naletom (ne)rješenih problema počnu pucati karike u lancu, računi počnu dospijevati na naplatu, a mjesta za uzmak neće biti?