“Neću čitati ako to napišeš“, vrišti mi prijatelj, inače sportski novinar, kad je čuo o čemu mislim pisati. Ako bude u prvoj rečenici to, ja ne čitam, veli on. Stoga sam kompromisno odlučio tezu izreći na kraju prvog odlomka – zapravo ne volim način na koji Barcelona igra.

Jednom djelu nogometnih pratitelja sada sigurno treba davati mirišljavu sol da dođu sebi, a veliki dio Realovih simpatizera već klika onaj “like” botun na tekstu. Ali, isključivosti su uvijek bile tu, pogotovo kad je nogomet u pitanju, kod njega se često realnost gubi i u potpunosti se predaje osjećajima.

Da se razumijemo, Barcelonin stil igre je impresivan, a iako je gotovo matematičan, Xavi, Iniesta i Messi uvijek svojim talentom mogu izvesti minijaturu od koje zastaje dah. Ono što mi se pak posebno ne sviđa je ta potreba da se iz njihovog nogometa izostavi kontakt, u čemu ih suci poprilično dobro podržavaju. Evo, pogledajte neku utakmicu Barce i recite, koliko ste “remplanja”, onog guranja ramenima vidjeli? A da nije suđen faul… Možda je moja falinga da sam odrastao u vrijeme kada je fizički kontakt u nogometu bio mnogo izraženiji, pa su mi ostala sjećanja na one defanzivne veznjake koje se jednom riječju može opisati – britkima.

Ili da dođemo malo bliže sadašnjosti – mislite da bi se Moreno Torricelli uklopio u današnji nogomet? Sa svojim stilom “zarobljenike ne uzimam”, pogledom koji straši i protivničke navijače, ne samo nogometaše, danas bi bio osuđen na crvene kartone do 45. minute. A sve to nije dobro iz jedne sheme. Time se zapravo pojačava komercijalizacija današnjeg nogometa, štiti se “dream teamove”, ekipe sastavljene od skupocjenih zvjezda za koje je onda rezervirano najviše mjesto u natjecanjima.

Danas je malo moguće da neki mali sastav iznenadi velikane, jer im se ne dozvoljava fizički agresivniji nogomet. Tako da će kvalitetni klubovi (čitaj: bogatiji) uvijek imati tu prednost. Desi se ispad iz ove kolotečine, primjerice ove godine APOEL koji je ušao u osminu-finala Lige prvaka, i pokazuje da ni tu ne želi biti samo prolaznik. No, jedna lasta ne čini proljeće.

A moguće je imati i dobar, impresivan nogomet i bez branjenja fizičkog kontakta. Dosta se sjetiti samo već spominjane Barcelone, ali prije jedno pet-šest godina, kada je tamo igrao Ronaldinho. Gaucho, kako je njegov prvi sportski nadimak bio, uvijek je dobijao po nogama, guralo ga se, ali je on bio pored tehničke potkovanosti, i fizički moćan. Komentatorski kazano, nije ga se lako moglo niti faulirati. Stoga danas svakome tko je spreman slušati objašnjavam kako je onih par godina Gaucha u Barceloni bio najimpresivniji nogomet jednog igrača kojem sam ikad svjedočio. Žalosno je da životni stil nije dopustio da se upiše u potpunu legendu.