Grčka tragedija je u tjednu za nama postala njemačka farsa. U žarištu problema Europske unije nije Grčka (iako tako može izgledati) nego Njemačka. Svi gledaju što će Njemačka učiniti i svi to gledaju gotovo pa u stavu “mirno”. Njemačka nije imuna na rasprave o Grčkoj, a onda posljedično i o sudbini Europske unije i posljednjih nekoliko tjedana njemački su se intelektualni teškokategornici i umirovljeni političari velikog kalibra upleli u tu raspravu, a od te je rasprave na koncu farsu napravio njemački ministar financija Wolfgang Schäuble. No, da bi se došlo do farsičnog raspleta potreban je dramatičan uvod. 

Početkom tjedna u raspravu o novom paketu pomoći Grčkoj upleo se, člankom objavljenim u “Bildu”, i kancelar njemačkoj ujedinjenja i nezaobilazan arhitekt današnje Europske unije Helmut Kohl. Pozvao je svoje sunarodnjake da u aktualnoj raspravi o Grčkoj nikako ne izgube iz vida cilj ujedinjene Europe. Kohl je možda posljednji europski državnik koji je perfektno osjećao razloge europskog ujedinjenja i shvaćao da je to ponajprije mirovni, a ne ekonomski, projekt. Ekonomija je bila (i ostala) sredstvo ujedinjavanja, ne cilj, svrha i smisao.

Iako, valja primijetiti da je otac Europske unije Jean Monnet pred kraj svog života kazao “da mogu krenuti ispočetka, počeo bih od kulture”. Kohl je pripadnik sigurno posljednje europske generacije političara koja je o ujedinjenju Europe kao mirovnom projektu, začetom neposredno nakom uspješnoj europskog samoubojstva zvanog Drugi svjetski rat, govorio doslovce sa suzom u oku. Zato ne čudi njegov podsjetnik na to da se zli dusi prošlosti uvijek mogu vratiti. “To znači: Europa ostaje pitanje rata i mira i želja za mirom ostaje glavni pokretač europskih integracija”, piše Kohl. Sve političare rođene nakon Drugog svjetskog rata, posebno one koji se u sadašnjoj krizi pitaju kakva je korist od ujedinjavanja Europe, podsjetio je da je mir, koji u Europi traje nazapamćenih 65 godina (istina, toliko ne traje na posljednjem većem području Europe koje je još izvan Europske unije), odgovor na to pitanje. 

Prije nekoliko tjedana govoreći o Europi, Njemačkoj i Grčkoj oglasio se i glasoviti njemački sociolog Ulrich Beck u “Die Zeitu”. U raspravi o tome treba li izbaciti Grčku iz eurozone zaključio da je “tko isključi Grčku, slabi Njemačku”. Naime, “odjednom Europa ima samo jedan telefon i on zvoni u Berlinu”. Njegova je teza da je sadašnja Europa zapravo kajgana, nitko ne razlikuje žumanjak od bjelanjka.

Konkretno, prvo globalna financijska kriza, a potom i kriza eura stvorile su uragan, nepredvidiv proces “koji se ne oslanja na ustav i demokraciju”. Ne bi li ostao u okviru svoje kajgana metafore, zaključio je da danas živimo “omlet egzistenciju” jer “ako Grčka bankrotira, to je znak da ni moja mirovina više nije sigurna”. Sve nas to vraća na “zakon kajgane” jer nije riječ o tome hoće li Grčka bankrotirati, nego o tome hoće li se “njemačke, britanske, francuske i američke banke ponovo naći nad provalijom i hoće li se ponovno države koje stoje nad tom istom provalijom, smatrati obveznima da upumpaju nezamislive svote u financijske tokove”. 

I nakon Ulricha Becka i Helmuta Kohla, u cijeloj je toj raspravi poentirao aktualni njemački ministar financija, čovjek koji brine i o Grčkoj, Wolfgang Schäuble. Za vrijeme rasprave u Bundestagu o Grčkoj i tome treba li joj još jednom pružiti ruku pomoćnicu, ruku vrijednu 130 milijardi eura, kamere ARD-a uhvatile su Schäublea kako za vrijeme te rasprave mirno sjedi i na svom iPadu igra – sudoku. Čovjek, dakle, u prazne kućice, kao kakav dokoni umirovljenik, upisuje brojku 1 gore lijevo, šesticu nema gdje drugdje staviti nego li u sredinu, skroz desno. To je za njemačkog ministra financija, iako kako se je, kako je naknadno priopćeno “od ponedjeljka bez prekida bavio Grčkom, krizom i eurozonom”  tema koju mu dopušta intelektualnu razbibrigu zvanu sukodu. Da se sve ovo zbiva prije kojega desetljeća vjerojatno bi rješavao rebuse, što, na izvjestan način, ova kriza i jest. 

Sve to pomalo podsjeća na glasovitu raspravu koju je prije tri desetljeća u institucijama tadašnje Europske ekonomske zajednice vodila britanska premijerka Margaret Thatcher. Ona je uporno tvrdila da Velika Britanija previše uplaćuje u europski proračun, a premalo iz njega dobiva, te da treba dobiti povrat preplaćenog. Slala je svoje ministre u Bruxelles i urlala na njih zato što su neuspješni.

Na kraju je, na sastanku na vrhu, odlučila uzeti stvar u svoje ruke. Uspjela je, ali je vjerojatno frustracija ponašanjem njemačkog kancelara Helmuta Schmidta nadjačala njeno zadovoljstvo uspjehom. Većinu vremena koje je ona posvetila svom vatrenom i energičnom zalaganju za povrat Britancima njihovih novaca Schmidt je elegantno proveo drijemajući, vjerojatno smatrajući te rasprave o nekakvim tadašnjim stotinama milijuna funti ne pretjerano važnim, svakako ne esencijalnim. Tako i Schäuble na svom iPadu igra sudoku u sličnoj situaciji, razlika je tek u državi o kojoj je riječ i svoti.  

Farsi tu nije kraj. Izgleda da ni njemački mediji nisu što su nekad bili.  Naime, ARD, koji je objavio snimku sudoku ministra, se zbog toga ispričao. ARD je, naime, prekršio pravilo Bundestaga koje zabranjuje snimanje dokumenata koje zastupnici proučavaju na sjednici Bundestaga. I tako je sudoku postao materijal za sjednicu Bundestaga i nešto što se ne smije snimati jer o njemu ovisi spas europske ideje.