Svojedobno je, kada je osupnuta javnost saznala da će na sve podatke prikupljene lanjskim Popisom stanovništva trebati pričekati »najmanje godinu dana«, iz Državnog zavoda za statistiku (DZS) lakonski odgovoreno da u Hrvatskoj nisu ispunjeni uvjeti za takozvani Registarski popis, brži i jeftiniji, kakav se primjerice provodi u Danskoj, Finskoj, Nizozemskoj ili Sloveniji. Navodno je riječ popisu koji se naslanja na o sustav različitih registara (stanovništva, kućanstava, zaposlenih, zgrada i stanova…) čiji je razvitak dugotrajan i skup proces, i prije svega ovisi o državnoj infrastrukturi a ne o statističkim uredima. Zato ga u Hrvatskoj nema. 

Da bi riječ rekao. Sve je jasno i glasno obrazloženo. Krivica nije na Državnom zavodu za statistiku, pa sada građani Hrvatske, i svi oni kojima podaci Popisa mogu zatrebati i više nego njima, mogu odahnuti. Jer, eto, nismo u stanju utrošiti nešto milijuna kuna u modernizaciju državne uprave pa je za posljednji Popis stanovništva spiskano »samo« 174 milijuna kuna a da još uvijek, nakon skoro godinu dana, ne znamo ni dio podataka koje bismo morali znati. Kao u prastarom aforizmu iz doba socijalizma o poskupljenjima i njihovim obrazloženjima. Koliko nas naime rastuži spoznaja da još nema rezultata Popisa stanovništva, toliko nas rasveseli obrazloženje njihova kašnjenja. 

Gotovo osam mjeseci kasnije, situacija se čini još gorom. Bit će probijeni i oni unaprijed planirani srednjovjekovni manufakturni rokovi i to usred informatičkog doba jer – prijeti nedostatak radne snage za obradu popisnica prema traženim parametrima. Nije dovoljno što je za obradu podataka poslužila islužena vojarna u Jastrebarskom u kojoj svako malo zakazuje grijanje, niti što se navrh u toj istoj vojarni nadležni više bave dezinfekcijom, dezisekcijom i deratizacijom da glodavci ne unište dokumentaciju nego ičim drugim, već će uskoro podatke s papira u kompjutor unositi nejaka pleća tek dvadesetak radnika. A nove radnike im država ne da. 

Koliko god se ova priča činila kafkijanski tjeskobnom, koliko god se osjećala bespomoćnost pred birokratskim strojem koji melje, ne treba se zbuniti ni zavarati. Stvar je vrlo jednostavna. Kako je naime riječ o nečemu što se ne događa iznebuha, pa eto znamo da će sljedeći Popis stanovništva biti za devet godina, nema te institucije na svijetu koja se za »tako očekivani događaj« ne bi mogla na vrijeme kvalitetno pripremiti.

Tvrditi, kako to čine u DZS-u, da je njihov vlasnik – država za sve kriva, i za birokratsko »pješačenje« u doba leta na Mjesec i za nedostatak radnika, a sami pravovremeno ne učiniti dodatne korake za osuvremenjavanje vlastiti »proizvodnje« prikazuje vodstvo ove institucije kao nedoraslo poslu. 

Naravno, nije ni država tu bez grijeha. U ovoj se zemlji ni tri godine od uvođenja OIB-a ne zna što s njim i čemu sve može služiti. U ovoj su zemlji, zbog raznoraznih interesa i klanovskih podjela, propuštene brojne prilike za informatizacijom cijelih sustava važnih za svakodnevni život. Pa što bi onda nekoga u državnim strukturama boljela briga što će podaci iz Popisa stanovništva biti dostupni kada postanu zastarjeli i pljesnjivi, što bi se na modernizaciju trošilo jučer i danas da bude jeftinije sutra, kada se ionako uvijek može musti državna kesa. I što se onda imamo čuditi što nam i dan danas u zaspaloj državi, a ne samo u vojarni u Jastrebarskom, miševi kolo vode.