Danima pratim razvoj ove pobune mljekara i na kraju mislim da je osnovni problem u tome što njihove vođe još nitko nije obavijestio da mi ne živimo u komunizmu. A to im se mora reći, da napokon znaju i oni, kao i svi mi ostali. 

    Ispočetka sam za njih jako navijala kao i većina javnosti. Kao, jadni seljaci, ovi kapitalistički gadovi iz prerađivačkog sektora hoće im smanjiti otkupnu cijenu i napuniti sebi džepove dodatnim profitom. A uz to ih još stiska i država koja im je prije davala obilat novac, a sada će se to prepoloviti. Međutim, kako vrijeme odmiče, postalo je očigledno da stvar ipak nije tako jednostavna. 

    Niti su ti ljudi koji blokiraju prometnice sveci, niti je na tu hrvatsku mljekarsku sagu prikladno gledati kao na romantični ustanak poštenih i radinih seljaka koji se hrabro odupiru svemoćnim silnicima. 

    Jer, hrvatska država – a to znači svi mi koji plaćamo poreze – investirali smo do sada u razvoj govedarskih farmi stotine i stotine milijuna kuna kroz poticaje i povoljne zajmove koji su se davali poljoprivrednicima. Dok se drugdje sve raspadalo, dok su stotine tisuća ljudi ostajali bez posla, dok su se gasile cijele industrije, a radnike se bez kune bacalo na cestu, novca za poljoprivrednike u budžetu je moralo biti. 

    Zahvaljujući trulom sustavu, nedostatku kriterija i nepostojanju nadzora, dosta tih sredstava godinama se bacalo na smiješno mala gospodarstva kakva u Europi ne mogu računati ni na kakve potpore i stimulacije. Subvencionirana su domaćinstva s deset krava. S niskom kamatom kreditiralo se seljake od kojih se nisu tražila nikakva jamstva u vezi s količinom proizvodnje. Nitko nije kontrolirao na što se troše doznake iz državne kase pa primateljima subvencija nitko nije branio da od državnog novca kupuju mercedese i dograđuju obiteljske kuće. 

    Zahvaljujući praksi bivše vlasti da se novcem poreznih obveznika politički podmićuju razne socijalne skupine, hrvatski poljoprivrednici, pa i mljekari, mogli su se često pohvaliti čak i znatno većim subvencijama nego veliki europski farmeri, ali to se, naravno, nije davalo na velika zvona. 

    Izgleda da su seljaci, ili barem ovaj najglasniji dio njih, na kraju komotno pomislili da sve što im se daje – njima naprosto pripada za vijeke vjekova. Pritom nikome nije smjelo biti čudno što se kod nas uvijek traže najskuplje otkupne cijene za pšenicu i za niz drugih proizvoda sa sela, što se svake godine iznova očekuje da i za štete od suša i poplava plate porezni obveznici, a pogotovo se nije smjelo pitati kako to da ipak nismo u stanju proizvesti dovoljno hrane ni za sebe, a kamoli za izvoz. 

    U međuvremenu se, međutim, cijeli sustav urušio, Hrvatska je samu sebe zatekla pred bankrotom. I konačno se, posve opravdano, glasno postavlja pitanje zbog čega bi svi morali štedjeti samo se seljacima ne bi smjela uzeti ni lipa, pa čak ni ona lipa koja im ni po kojem kriteriju ne pripada? Kako to da svima slijedi rezanje troškova ili će propasti na pravdi boga, samo se seljacima ne smije ni spomenuti da je njihova proizvodnja možda preskupa? 

    Eto zašto je podrška seljacima okopnila. Vlada mora hitno izaći s potpuno novim režimom poticaja, a onda neka prolijevaju mlijeko koliko god hoće.