Gotovo godinu dana trebalo je proći od otvorenja trgovačkog centra Tomislava Horvatinčića da se odigra i zadnji čin predstave u kojoj smo gledali kako se u centru Zagreba nauštrb javnog dobra realizira jedan vrlo konkretan privatni interes. Gradnju Horvatinčićevog objekta, podsjetimo, pratilo je višemjesečno protivljenje nevladinih udruga te peticija kojom se protiv gradnje izjasnilo pedesetak tisuća građana. Kako to već u predstavama biva, u zadnjem činu u potpunosti se odmotalo klupko radnje te je gledateljima ostalo da o djelu, preciznije bi bilo reći nedjelu, donesu zaključke i izvuku pouku. Slične predstave, valja nam još za uvod reći, odigravale su se diljem Hrvatske, ali ova zagrebačka reprezentativna je s obzirom na to da su u njoj sudjelovali glumci svih relevantnih političkih trupa, uključujući i aktualnog predsjednika države koji je također sjedio u Gradskoj skupštini Grada Zagreba kad je donesena odluka kojom se Horvatinčiću odobrila gradnja. S jedne strane, dakle, imali smo politiku i investitora zainteresiranog da gradi stambeno-poslovni centar u povijesnoj jezgri Zagreba, a s druge nevladine udruge koje se zalažu za očuvanje javnih dobara, odnosno za protežiranje javnog interesa ispred interesa privatne naravi. 

    Nevladine udruge uspjele su podići priličnu larmu oko gradnje, a šaka u oko javnosti bila je namjera investitora da na pješačkoj površini, dakle na javnom dobru, izgradi ulaznu rampu u podzemnu garažu stambeno-poslovnog objekta. Rekosmo, aktivisti su skupili pedesetak tisuća potpisa svojih sugrađana, što nije mala stvar u gradu poput Zagreba, odnosno u društvu poput hrvatskog, gdje tek rijetki znaju što bi to uopće bilo javno dobro i javni interes. 

    Gradska zagrebačka uprava tad je pribjegla zanimljivom manevru: gradnju trgovačkog centra proglasila je javnim ineteresom. Za takav potez valjalo im je i prezentirati taj interes pa su ga pronašli u dvije polivalentne dvorane unutar trgovačkog centra. Dvorane su, tvrdili su, imale služiti Zagrepčanima, a ne investitoru. Bio je to adut koji su jedva čekali mediji koji i inače radije djeluju u službi privatnih interesa, nego u službi interesa javnosti. Aktivistima su te dvorane gotovo svakodnevno nabijane na nos. Nakon medijske artiljerijske pripreme uslijedila je i jedna velika policijska akcija. Tadašnji ministar policije Tomislav Karamarko poslao je specijalce na prosvjednike, koji su nenasilno izražavali svoje protivljenje gradnji. Bilo je to najveće kolektivno hapšenje od osnutka Hrvatske kao samostalne države naovamo. 

    Centar je na koncu izgrađen, kao i ulazna rampa za podzemnu garažu na Varšavskoj ulici. Godinu dana kasnije, evo, Grad Zagreb uputio je Gradskoj skupštini na usvajanje zaključak prema kojem se odriče javnog interesa u one dvije polivalentne dvorane što su aktivistima nabijane na nos i predstavljane kao nešto što će svakako unaprijediti životni standard svakog građanina. 

    Dakako, priča o javnom interesu u tim dvoranama od početka je bila gola laž, smišljena samo da bi investitor mogao nesmetano realizirati svoj projekt. Gradske službe danas su to otvoreno priznale, računajući – s pravom – da je pamćenje hrvatske javnosti tek nešto duže nego pamćenje čovječje ribice. Kad smo jednog gradskog činovnika, koji je izdavao dozvolu za centar, pitali što bi s onim javnim interesima i pričom o javnom dobru, on reče da te dvorane nikom ne trebaju pa je, kaže, red da ih investitor privede trgovačkoj svrsi. Svako radno mjesto je javni interes, poučio nas je. Istina je, svako radno mjesto zlata vrijedi, ali daleko korisnije od dvadesetak i pedeset radnih mjesta bilo bi kad bi hrvatski građani shvatili što je to, zapravo, javno dobro. Javno je dobro, kaže jedna definicija, institut kojim se određuje simbolički prostor života zajednice, otvoren svima bez ikakvih privilegija za bilo koga. Ovo gradivo trebalo bi dobro utvrditi, jer dolazi vrijeme kad će javno dobro neprestano biti na udaru privatnih interesa. Možemo im izlaziti u susret kako smo već navikli, ali u tom slučaju javnih će dobara ostati taman toliko da nećete moći zakoračiti niti pet koraka, a da vam netko to koračanje ne pokuša naplatiti. Kao i u slučaju Horvatinčićevog centra, takve nasrtaje na javni prostor pratit će političke laži i medijske manipulacije. Uzdat će se u našu neinformiranost i kratko pamćenje, kao što su se u isto uzdali u predstavi o kojoj govorimo. Ipak, nema nam druge nego vjerovati da će društvo iz ovakvih i sličnih primjera nešto ipak naučiti; da ćemo javna dobra ostaviti javnima i za generacije koje dolaze. Previše smo im već štete nanijeli.