Za takvu spoznaju Žigmanov nije morao čekati da u Španjolskoj padnu okorjeli hrvatski državljani Luka Bojović zvani Pekar, koji se služio s više naših putovnica nego Ante Gotovina dok ga je Šeks pokušavao locirati, identificirati, uhititi i transferirati, zatim Vladimir Milosavljević u hrvatskom državotvornom korpusu poznat pod umjetničkim imenom Vlada Budala, te Siniša Petrić zvani Zenica, čiji se nadimak može i ne mora dovoditi u vezu s prvim zatvorskim prebivalištem Branimira Glavaša u njegovoj domovini Bosni i Hercegovini. Kako se dolazi do hrvatskih dokumenata, mogao je spoznati i puno ranije, na primjeru raznoraznih kristijan-horvata iz poslovnoga miljea: od Semjona Mogiljeviča do Milorada Lukovića Ulemeka Legije i Sretka Kalinića Zveri. 

    A kako se pak ne dobiva hrvatsko državljanstvo, mogli su mu ispričati i brojni »stranci« koji godinama žive u Hrvatskoj, ali se – na svoju nevolju – ne bave tako atraktivnim poslovima kao što su pljačke, otmice i ubojstva. Ili pak »strankinje« koje se u Hrvatskoj, umjesto da svoje poslovne partnere tranširaju motornom pilom pa ih razbacuju po jezerima, bave rađanjem i odgojem malih hrvatskih državljana, a pritom moraju čekati punih osam godina da bi i same eventualno zaslužile milost stjecanja državljanstva. Pa bi čovjek spoznao da je pooštreni Zakon o hrvatskom državljanstvu pripreman baš u vrijeme kada je predsjednik Ivo Josipović po Vojvodini pozivao »sve građane hrvatske nacionalnosti da se na popisu stanovništva u Srbiji slobodno izjasne kao Hrvati«. 

    I možda bi Žigmanovu spoznaja da se hrvatskim dokumentima koriste okorjeli kriminalci iz Srbije lakše pala da je na vrijeme shvatio kako je u ovoj igri probitačnije da se deklariraš kao Budala, a ne da puštaš da te prave budalom. I da to što se izjasniš kao Hrvat možda nešto znači na popisu stanovništva. Ali da ovo, kao i u onoj ratnoj anegdoti kada nemoćnu staricu opljačka njezina narodna vojska, nije popis stanovništva nego udruženi zločinački pothvat.