Koliko li nježne ispodpojasne lirike u rečenici: »Nema hrvatskoga dnevnika ili tjednika u kojem Snježa (Snježana Kordić ili, kako je Nataša Bašić od milja naziva, Snjeguljica – op. P. L.) posljednjih dana nije dala intervju i pokazala svoje nožice u dopičuljku iliti mini-suknjici«. I koliko ganutljive kolegijalne sućuti odmah u sljedećoj: »Riječ je o žalobnoj manipulaciji jednom ženom koja je svoje mjesto pod suncem mogla naći u struci, a ne raditi kao plaćenica«. 

    Ponesena bujicom svojih dirljivih riječi, Nataša Bašić propušta iznijeti na vidjelo – čija je to plaćenica Snježana Kordić. No, ne sumnjam da će prvom prigodom ispraviti taj sitni propust i pred hrvatsku javnost, s dužnom akribijom, istresti sve materijalne dokaze o Kordićkinom plaćeničkom angažmanu. Jer Nataša Bašić nije novinarsko blebetalo kakvima su preplavljeni naši mediji. Ona je ozbiljna i pametna žena kojoj intelektualni habitus ne dopušta da se ponaša poput novinara nad čijom se neodgovornošću naša medenkica zgražala ovim gorkim riječima: »Novinar u Hrvatskoj može napisati što god hoće. On nikomu ne polaže račune. Novinarski je kodeks u nas mrtvo slovo na papiru«.  

 Uvjeren sam da će Nataša Bašić jednako valjanim dokazima potkrijepiti i svoju tezu o podijeljenosti hrvatskoga jezičnog i pravopisnog okružja koja »nije unutarnja, nego se potiče i umjetno stvara izvan Hrvatske«. I da će nam do u detalje razotkriti krugove koji preko svojih »učilišta, kolegija i ljudstva osposobljenog za vođenje posebnih programa kojima je cilj destabilizacija država što se ne uklapaju u novi poredak (…) Hrvatsku ponizuju i demoraliziraju dvjema za nju osjetljivim temama: nabijanjem na nos ustaštva i rastakanjem hrvatskoga jezika«. 

    Jednako tako ne dvojim da će nam gospođa Bašić najzad podastrijeti i dokaze za svoju davno iznesenu tvrdnju da je Vice Vukojević bio provokator koji je »pod nadzorom krugova kojima je bilo veoma stalo do kompromitacije Tuđmanova režima i same jezične politike u njem izradio prijedlog jezičnoga zakona koji je neodoljivo podsjećao na onaj iz NDH s korienskim pisanjem« samo zato da bi »već pripremljeni orkestar cijelo razdoblje prvoga desetljeća samostalne hrvatske države jezično diskvalificirao kao ustašoidno«. I nikada neću povjerovati da bi se znanstvenica takvog formata izlijetala s tvrdnjom da neke hrvatske medije »nadziru isti krugovi koji su diktirali Vici Vukojeviću jezični zakon«, a da u svojoj ladici ne čuva sav dokazni materijal. 

    Nataša Bašić me, znam, neće iznevjeriti. Znam, rasturit će ona – dočim novi med na usta joj navre – sve te krugove, i Vicine i Snjeguljičine. Čak i one iz Rilkeove pjesme „»Ja živim u kruzima koji se šire…«.