Milorad Bibić Mosor / Foto Ognjen ALUJEVIĆ
Ma daj, sad ćemo plakat, a mogu mislit šta van se sve motalo po glavi kad san poša u Zagreb. Znan ja svoj svit...
– Pa dobro, Mosore, jesi li ti poludija?
– Baš se naša pravi koji će me to poć pitat.
– Pa di si požurija umrit?
– A u Zagreb, di me poslalo.
– Čoviče, niko te nije posla da umreš…
– A šta me je poslalo u Zagreb? Za živit?
– Za izličit se.
– Pivaj ti, pivaj… A ko bi osta živ od vaše zajebancije da san priživija?! Već vas čujen: »Eno ga živi u Zagreb. I još je živ.« Lipi bi mi to bija in memoriam. Sto posto bi neko od vas ludaša napisa: »Rodio se u Splitu 1952. kao vrlo mlad, gdje je živio i djelovao sve do odlaska u Zagreb 2012.«
– Zašto bi ti iko pisa in memoriam da si priživija?
– A zato da ga ja pročitan i da se vi smijete.
– A i ti bi s nama…
– Kad san ja bija protiv smija?
– Nikad.
– Pa ni sad.
– Je, samo šta sad nikome nije smišno.
– Da mi to neš počet plakat?
– Evo, neću… Ako mi uspije.
– Ma daj, sad ćemo plakat, a mogu mislit šta van se sve motalo po glavi kad san poša u Zagreb. Znan ja svoj svit… Kladija bi se da bi me za početak, onako nježno ka šta vi znate, barenko prikrstili, pa bi u novine pisalo: »In memoriam: Milorad Bibić Sljeme (1952.–2012.)«
Triglav
– A da si poša stopama druga Tita, pa umisto u Zagreb dospija u Ljubljanu, pisalo bi ti: »Milorad Bibić Triglav«.
– Eto vidiš da mi zajebancija ne gine.
– Pari da ti imaš išta protiv…
– A zašto bi ima? Ako san ozbiljno umra, nisan se smrtno uozbiljija.
– Ali šta je tribalo ozbiljno umrit?! Šta nisi lipo priživija i ovu zajebanciju ka šta si priživija ono kad si iša na operaciju?
– Tija san vidit oćete li smislit bolju bazu nego poslat pogrebnika da me izmiri za kapsil i trubača da mi svira »Tišinu«. To san već vidija. I čuja. I ako vas zanima, ta »Tišina« van nije pisma po mome guštu.
– Šta bi ti: neku borbenu?
– A neću valjda kapitulantsku. Ako san otiša u Zagreb, nisan otiša na kvasinu.
– A baš si nan lipo smistija šta si otiša, puno lipo… Ka prijatelj prijateljima.
– I sad se vi prijateljski ljutite šta san ja umra, umisto da se ja ofendin šta ste vi, drugovi prijatelji, zakazali i šta niste smislili bolju bazu.
– Ma ko se ljuti, čoviče… Niko živ ne može virovat.
– A je li? A mene niko ne pita mogu li ja virovat.
– A kako ću te to pitat?
– Lipo, ka šta si me pita jesan li poludija i šta san iša umrit.
– Ajde, evo: moš li ti virovat?
– Molimo biti oprošteni od pitanja iz vjeronauka. Kako u ovoj, tako i u ostalim prigodama.
– A šta ću te onda pitat?
– Nešto normalno. Pitaj ko će mi bit gost u sljedećoj »Mosorijadi«.
– Ko?
– Pari da ne znaš: Mirza Delibašić i Davorin Popović rečeni Pimpek.
– A ja san mislija Fažol.
– Kako Fažol? Pa nije valjda…
– Je. Evo danas, kad i ti. Baš su stavili na Fejs onaj tvoj tekst o njemu, onaj di priča kako je i Bajdo Vukas šverca kinokarte.
– Ma nemoj mi reć da je i Fažol…
– A kako ću ti primučat? I jesi li sam reka da nema plakanja…
– Jesan, reka san, ali…
– Nemoj, Mosore… Možda tamo di ste sad još nisu pozatvarali kina ka ovdi u nas. Možda ga sritneš isprid kina »Tesla«, pa u njega kupiš karte za matineju, pa posli bacite pismu…
– Kako ću pivat kad mi je Fažol umra?
– A kako će on kad si ti njemu?
Živila Jugoplastika
– S vama ajmo reć živima je bolje ne komunicirat. Kako otvorite usta, tako rečete da je kogod umra. Znaš li mi reć išta lipo, išta živo?
– Znan: Živila Jugoplastika!
– Živila! Aj da čujen, jesi li naučija…
– Peterka, Grašo, Manović, Škarić, Dražen Tvrdić…
– Guvo! Nauči više: Martin Guvo. Ti uvik misliš da je Macura.
– Rato Tvrdić, Lovre Tvrdić, Šolman… Nije Duje Krstulović nego…
– Radulović, Momčilo Radulović…
– Prug i Skansi.
– I trener Branko Radović, i mi smo šampioni.