Foto Sergej DRECHSLER
Samo se vlade koje vode nacionalisti (HDZ) mogu obračunavati s nacionalizmom i da se samo vlade koje vodi SDP mogu boriti za smanjenje radničkih prava
Treba otpuštati! Ili barem treba omogućiti lakše otpuštanje, jer kako nam poručuju i ovoga tjedna, bez otpuštanja nećemo izaći iz ove krize. Treba stvoriti još gubitnika, jer otpušteni to jesu, da bismo na kraju, valjda, bili dobitnici. To da treba otpuštati poručuju nam ovoga tjedna dvije različite strukture. Jedna je MMF koji je završio svoj redoviti obilazak Hrvatske i poručio Vladi, uz ostalo, da treba smanjiti broj zaposlenih u javnom sektoru. Dakle, treba otpuštati. Za lakše otpuštanje založio se i u intervjuu “Globusu” i Davor Majetić, glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca, ali on nije zborio samo o javnom nego i o realnom sektoru. Iako nije baš sve što je kazao promašeno, trebale bi ostati zapamćene njegove rečenice “kad sve skupa zbrojite, dolazite do toga da vam je radnik najveći uteg u doba krize” i “kad propadnu (poduzetnici, op.) ostaju bez ičega, kuće i djedovine. Zato je rizik poslodavca veći, rizik radnika je da neće dobiti plaću i da će morati tražiti drugi posao, ali poduzetnik gubi sve”. Naravno, što to radnik ima osim plaće nije navedeno, zašto poduzetnik ne bi potražio novi poduzetnički pothvat Majetić nije naveo, a i nije baš da su mediji iscrpno izvještavali javnost o turobnim poduzetničkim sudbinama koje je poslovna propast dovela do toga da postanu vrijedni kakvog lika iz romana Charlesa Dickensa. Usput, kad smo već kod Dickensa ovih dana obilježena je 200. godišnjica njegova rođenja. On je bio pisac društva i kapitalizma sredine 19. stoljeća. To je razdoblje imalo i svog pisca (Dickensa) i svog mislioca (Marxa), ovo još traži i svog pisca i svog mislioca.
Što bi tek bilo da ne živimo u državi nepodnošljive teškoće otpuštanja?
Prije nego što Vlada uvaži te nagovore MMF-a i žalopojke HUP-a ne bi li se ljude lakše otpuštalo (opet usput, zašto uvijek treba otpuštati radnike, zašto ne bismo otpuštali poslodavce?), valja malo virnuti u brojke. Dakle, prema podatcima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje koncem 2008. godine bilo je 240.455 nezaposlenih. Te je godine započela ova kriza koja, seksualnim rječnikom kazano nikako da svrši nego nas godinama, kako bi to kazali na HTV-u, hebe li hebe. Trenutačno je registriranih nezaposlenih 333.180. Dakle, Od 31. prosinca 2008. godine do 8. veljače 2012. godine broj nezaposlenih povećan je za 92.725. u 1.134 dana, računajući i subote i nedjelje i blagdane. Drugačije rečeno, prosječno je dnevno bez posla ostajalo 81,76 radnika. Što bi tek bilo da ne živimo u državi nepodnošljive teškoće otpuštanja? Natpisnik ovih redaka pozna više nesretnika i nesretnica iz realnog sektora koji su u ovoj krizi, iako njihove firme nisu propale, ostali bez posla lakoćom. I jedino teško u njihovu slučaju nije teškoća otpuštanja, nego njihova teška sudbina.
Što se tiče perspektive, kako bi to kazao HTV – nahebali smo.
Sad nam valja malo razmotriti kakva nam je perspektiva. Da bi se to razmotrilo, valja nam malo virnuti u pouke iz prošlosti i jednog američkog predsjednika koji je u komentaru pod prošlotjedni blog opravdano spomenut kao veliki predsjednik. Riječ je o Richardu Milhouseu Nixonu. Da se nije uslijed vlastite paranoje sam poskliznuo u aferi Watergate i, posljedično, sam potpuno samozasluženo razbio, bio bi doista zapamćen kao jedan od najvećih američkih predsjednika, kronološki gledano, sigurno najveći nakon Franklina Delanoa Roosevelta. Rezultat je njegova predsjednikovanja i izreka “samo Nixon može ići u Kinu”. Prije četiri desetljeća Nixon je otišao u Kinu, na noge Velikom kormilaru Mao Zedongu. U spektakularnom diplomatskom potezu otvorio je Kinu, a nitko mu na domaćem terenu nije zamjerio da je popustljiv prema komunistima. Naprosto, njegov je status antikomunista, kojega je marljivo i ustrajno gradio desetljećima, bio toliko čvrst da ga nitko nije mogao optužiti za eventualnu popustljivost prema “crvenima”. Prevedemo li to na hrvatski jezik i naše prilike, to znači da se samo vlade koje vode nacionalisti (HDZ) mogu obračunavati s nacionalizmom i da se samo vlade koje vodi SDP mogu boriti za smanjenje radničkih prava. Dakle, što se tiče perspektive, kako bi to kazao HTV – nahebali smo.
