Kao da uvozimo zimu. Direktno iz Sibira. Ciklona se spustila prema Sredozemlju i donosi vijesti o poginulima. Snijeg leži tik do mora i davno je probilo minus deset, a možda će i više. Usred sve one strke oko globalnog zagrijavanja stiglo je ledeno doba. Sve u Hrvatskoj podsjeća na onaj ludi crtani film u kojem vjeverica pokušava sakriti svoj voljeni žir dok naokolo bjesni oluja i lome se glečeri, a zemlja posvud podrhtava. Sve se urotilo da nam uzmu taj jedan jedini žir.

Kao da ciklona nije dovoljna i stručnjaci MMF-a stižu u Hrvatsku dijeliti savjete o tome kako prodati ono što vrijedi, a pritom dodatno osiromašiti vlastiti narod. Kao i u nekim drugim zemljama sigurno će ih odmah na prvu oduševiti povećanje PDV-a. Najavili su dolazak i oni drugi stručnjaci rejting agencija Standard & Poor’s te Moody’s, oni što su znali krivo procijeniti kreditne rejtinge, rizične plasmane američkih banaka i pogodovati globalnoj krizi, pa ih svejedno svi i dalje uvažavaju. Njih ni ova nemilosrdna bura ne može potjerati. 

Čudne su te agencije. Kao da tamo i ne rade ljudi. O njima se puno govori i piše, ali nigdje imena, ni ljudskih lica. Osobnost im je imaginarna. Čudni su i nazivi tih njihovih institucija. Zvuči kao da su ih birali svjetski moćnici na nekoj terevenki oko pet ujutro ubijeni od alkohola.

U doslovnom prijevodu Standard & Poor’s trebalo bi shvatiti kao standard sirotinje. Pitanje je samo što bi to moglo značiti, jer sirotinja obično i nema neki standard. Moglo bi ispasti da čovjek ne može tek tako biti ubog i sirot, već i u tome mora biti reda. Recimo da je netko doslovno gol, bos i prepušten ulici. Bio bi prijetnja javnom redu, sablaznio bi svojom golotinjom sve one lažne i prave moraliste, a to znači da bi mu ipak trebalo dati barem gaće i poslati ga da se mrzne i gladuje, ali da pritom ne smeta dobrostojećima. Valjda o tome brinu nevidljivi, ali visoko educirani kadrovi iz Standard & Poor’s kompanije. Njihov naziv mogao bi se i drukčije prevesti i shvatiti kao da je riječ o živim ljudima. Ako bi se jedan zvao Standard mogao bi nalikovati mladolikom Bogdanu Dikliću iz “Maratonaca” dok čuči na grani i proviruje kroz prozor čekajući da budući klijent otegne papke kako bi mu mogao uzeti posljednju mjeru, dok bi onaj drugi Poor bio više noćna ptica, jer pod zaštitom mraka iskopava grobove i krade lijesove kako bi upotpunio asortiman firme Standard & Poor’s, koja ovih dana svoj počasni krug trči po Hrvatskoj. 

Ovi iz Moodysa vjerojatno su još i gori kad su uzeli ime koje bi bolje stajalo nekom parfemu, energetskom napitku ili zobenim pahuljicama. U prijevodu bi se moglo shvatiti da tamo rade ljudi ćudljivog raspoloženja, vječito zlovoljni i prevrtljivi. Od one sorte kojoj ništa nije dovoljno dobro da ne bi moglo biti i loše. Da je Alan Ford doživio ovo hladno 21. stoljeće u mašti Magnusa i Bunkera Sir Oliver bi vjerojatno vodio sljedeći razgovor. 

– Halo Bing. Kako brat? Radi za Moodys. Bože moj, stvarno nikad ništa od njega. Pokupili su ga na željezničkoj stanici dok se vraćao u Sing Sing s vikenda. A kakva je plaća, jel zadovoljan?

Ružni, ćelavi trgovac proračunatog pogleda ponudio bi mu odgovor s druge strane slušalice.

– Plaća je dobra, ali nije zadovoljan. Kako nije? Pa, vidiš, plaćaju ga da ne bude zadovoljan o čemu god da se radi, to im je najjači brand i osnovni proizvod. 

Bing bi se onda stao dogovarati sa Sir Oliverom o onom kontejneru jeftinih kineskih torbica. žilet mu u rukama, vidi se da rezucka etiketicu na majici. Na stolu je već naslagao hrpu etiketa. Na svakoj piše Made in China, Made in Taiwan, Made in Hong Kong… Na idućoj bi se stranici ukazala cijela Bingova prilika iz nešto veće udaljenosti. Vidi se da je okružen ogromnom količinom majica, čarapa, traperica, gaća, košulja i koječega drugog na uličnom štandu. Ukazao bi se i veliki natpis na pročelju. MADE IN U.S.A. – NAJBOLJI PAMUK S AMERIČKOG JUGA.

Tako bi nekako bilo da Alan Ford ne živi samo u mašti, kao i ona vjeverica s neposlušnim žirom. Ledeno je doba stislo u srcima svjetskih moćnika gore od sibirske ciklone. Zato i šalju svoje Standard i Poor sluge da manje zemlje učine još slabijima i ovisnijima. Hrvatskoj će prije ili poslije srezati rejting na razinu smeća, pa će porasti one stare državne kamate i trebat će pronaći još ušteda, pa zarezati u zdravstvo, plaće, penzije i drugo, zadužiti se još više, a sve to da se ništa bitno ne promijeni. Osim što će siromašni biti još malo siromašniji, a ekstraprofit ostati najvažniji cilj. Bilo bi smiješno da nije istina. Preživio je samo junak koji krade siromašnima da bi dao bogatima. Superhikov duh živi u MMF-u, Standardu i Pooru, Moodysu, Fitchu… S jednom malom razlikom. Njemu je dovoljna nagrada bila topla ljudska riječ i poneki hektolitar kiselog vina, a ovi bi ljudskost prepoznali jedino kad bi je prodavali na kredit. Naravno, s kamatama.