Čelnik Švicarske središnje banke Philipp Hildebrand prije nešto manje od mjesec dana podnio je ostavku zbog skandala oko kupoprodaje stranih valuta. U listopadu prošle godine je pak zbog »provaljenog« sukoba interesa iz politike otišao i britanski ministar obrane Liam Fox. Kada je podnosio ostavku Fox je imao potrebu izjaviti kako je uvijek govorio da nacionalni interes mora biti ispred osobnog te da se on tako nije ponašao i zato mora snositi konzekvence.

Nitko od njih, da se zaustavimo na ova dva primjera iz svijeta, nije došao ni blizu optužnici, sudskoj presudi ili zatvoru, ali su smatrali da zbog okolnostima u kojima su se našli više ne mogu obavljati javni posao. Glavni tajnik HNS-a Srećko Ferenčak međutim smatra da ni nepravomoćna presuda za malverzacije sa zemljištem, dakle riječ je o gospodarskom kriminalu, nije razlog da odbije javnu funkciju člana Nadzornog odbora Janafa. Sasvim u skladu s »doktrinom HNS-a«, dosad uspješnoj prodavanoj naivnom hrvatskom puku, koja glasi da se drže leđa svim svojim optuženim ili osuđenim članovima, Ferenčak i Radimir Čačić su najpoznatiji od njih, dok nisu pravomoćno osuđeni.

HNS jednostvano ne da »svoje« koliko god politički kvarni bili. Nismo čuli da su se na sjednici Vlade na kojoj je smjenjen Vladimir Ferdelji iz te stranke založili za njega. On je međutim morao otići s javne funkcije jer je prejakom rječju narušio »kompaktnost vlasti«, a Ferenčak eto može pristupiti javnom poslu iako je osuđen zbog kriminalnog djela. Verbalni delikt je u Hrvatskoj izgleda još uvijek veći grijeh od nezakonitog trpanja u vlastiti džep.

U normalnim demokratskim zemljama bilo bi od ljudi koji se nađu u poziciji Srećka Ferenčaka u najmanju ruku pristojno da se suzdrže od političkog ili javnog djelovanja dok se slučaj do kraja ne riješi. Pa da onda, shodno ishodu procesa, zauvijek napuste političko-javne poslove ili ih nastave. Kao što u takvoj državi ni Čačić više ne bi imao što tražiti u politici bude li u Mađarskoj osuđen, makar i uvjetno, a nikome ni u ministarstvima ili državnim agencijama ne bi ni palo na pamet na javne funkcije postavljati ljude s »biljegom«. Ovdje naime nije riječ o pravnim i formalnim pravilima, također ni o pukom moraliziranju ili nečijem poimanju morala, nego prije svega o pitanju političke i javne odgovornosti.

Zoran Milanović se našao u nebranom grožđu. Ovo je sada postao i njegov problem i problem svih stranaka u vladajućoj koaliciji. Ni on ni Vlada nisu sudjelovali u odlučivanju, ali i HANDA i Ministarstvo gospodarstva, na čiji je prijedlog išlo imenovanje, dio su državnih struktura za koja je Kukuriku koalicija nakon preuzimanja vlasti preuzela i punu odgovornost. Čak i da ministarstva i ostala državna tijela imaju samostalnost u djelovanju, novu vlast, kao i svaku pojedinu političku stranku koja je tvori, to ne može amnestirati od odgovornosti. Pogotovo ne premijera. Vlast naime čine ljudi, oni joj daju kredibilitet, pa se naposljetku pred biračima vlast legitimira sa svakim dužnosnikom iz svojih redova i svim onim što taj (ne)radi.

Zato slučaj Ferenčak kompromitira novu vlast. Vladajuća koalicija pala je na Srećku Ferenčaku, koji će joj, od sada pa ubuduće, biti uteg oko vrata kad god netko iz vlasti dođe u napast bilo kome držati lekcije o političkoj odgovornosti i poštenju. I pitanje je koliko će akcije na »saniranju štete« biti djelotvorne.