Brzina kojom su Vlada odnosno nadležna ministarstva radnicima »Diokija« i »Dalmacijavina« obećali ispunjenje njihovih zahtjeva, praktički i prije nego li se prosvjed izluđenih i prevarenih ljudi kojima rad mjesecima nije plaćen rasplamsao, znakovita je. Ako ste već preuzeli obavezu upravljanja zemljom nemate naime razloga čekati s donošenjem odluke, pogotovo ako za rješenje problema radnika ove dvije tvrtke nije trebalo posegnuti u državnu blagajnu, pa je odlučnost ovakve vrste načelno dobra legitimacija nove vlasti.

No, problemi »Diokija« i »Dalmacijavina« tek su kap u moru sličnih problema. Nekidan su javno nezadovoljstvo izražavali radnici još nekoliko tvrtki, ne došavši međutim u Zagreb i ne uspevši se na Markov trg, a u redu za ostvarenje njihovih prava čekaju još kolone obespravljenih radnika. Onih čije su tvrtke, ne njihovom krivicom već zbog pohlepe, lopovluka, nesposobnosti ili osvjedočenog antipoduzetničkog duha vlasnika zainteresiranih jedino za vlastiti novčanik i isisavanje novca, prekinule proizvodnju i na izdisaju a sami radnici preživljavaju posuđujući novac ili doslovno dobivajući milostinju od rodbine, prijatelja ili karitativnih ustanova.

Navrh toga, još na desetke tisuća hrvatskih radnika, mjesecima radeći a ne primajući plaću, također živi praktički gore nego u robovlasništvu. Rob je bar imao osiguranu hranu i krov nad glavom, koliko god teško radio. Dobar dio suvremenih hrvatskih radnika pak ni u 21. stoljeću nema tu sreću da konzumira jedno od temeljnih pravila kapitalizma, ono o plaćenom svakom radu, umnom i fizičkom. O narednih nekoliko stotina tisuća potplaćenih radnika, koji svakodnevno prinose žrtvu na oltar vlasničkog profita a da im taj isti vlasnik uskraćuje i temeljna prava, ne treba trošiti suvišnih riječi.

Ako je dakle jučerašnja reakcija vrha vlasti na slučajeve »Diokija« i »Dalmacijavina« najava uvođenja reda u hrvatski »pomahnitali« kapitalizam, valja je pozdraviti. Da bi doista bila vjerodostojna u poticanju odgovornog poduzetništva i stvaranju društvene klime kako nas iz rupe u kojoj smo se našli mogu izvući samo rad i stvaranje novih dobara, vlast mora što hitnije različitim, mjerama, odlukama pa i zakonima, obračunati sa svim repovima kvazikapitalističke anarhije, gdje se mnogim građanima dovedenim pred zid i robovlasništvo čini premijom na koju bi trenutno pristali.

Riječ je, kako god okrenuli, o problemu koji nije ništa manje značajan od rezanja državnog proračuna i financijske opstojnosti zemlje, od daljnjih planova i mjera štednje i porezne reforme koja bi uz druge poticaje trebala oživjeti investicijki bum i ponovno pokrenuti razvojni kotač. Bez elementarnog uvođenja reda u poslovanje tvrtki, bez sanacije unutrašnje nelikvidnosti i »običaja« neplaćanja rada, dakle samih osnova fukcioniranja gospodarstva neke zemlje, nemojmo se nadati bilo kakvom napretku na bolje.