Dvije sintagme i jedna nad-riječ, u sjeni jučerašnjeg izvanrednog skupa Europske unije na vrhu, prijetile su dignitetu, sudbini i perspektivi ne samo bankrotirane i prezadužene Grčke, nego i poduljem nizu financijski i ekonomski krajnje uzdrmanih članica EU-a.

Sintagme su: državni bankrot i kreditni rejting, a nad-riječ suverenost. U izvornom starogrčkom pojmu, sintagma je spoj dviju ili više riječi u jednu sintaktičku cjelinu, s jedinstvenim značenjem, a danas i ime jednog od glavnih trgova u Ateni, kojem od sredine 2010. hodočaste mase sve ogorčenijih grčkih štrajkaša i prosvjednika.

Suverenost je nad-riječ po svom izvornom značenju, jer izražava najvišu nacionalnu vlast, iznad koje u suverenim državama nema više. Uostalom, da bi neka država bila i država i suverena, mora posjedovati stabilan, međunarodno priznat teritorij, stabilno stanovništvo i suverena ili suvereni pravi poredak plus gospodarstvo, čiji su strateški izvori i potencijal pod suverenom, državnom vlašću.

Ali, čim se – prema briljantnom Dobriši Cesariću – sunce malko skrije, a neka država prezaduži ili većinu svojih strateških komada prepusti inozemnim većinskim vlasnicima, nestane sve te čarolije.

Potonuvši u bankrot i depresiju, sa začuđujućim i nenadoknadivim zakašnjenjem otkriva da su joj državne financije u bankrotu, zbog čega joj je kreditni rejting na najnižem, otpadnom pragu, a suverenost na koljenima.

Najnoviji grčki slučaj – za čije bi prevladavanje najrazvijenije ekonomije u Uniji, predvođene Njemačkom, morale izdvojiti gotovo 500 milijardi eura ili čak četiri posto Unijina godišnjeg bruto-proizvoda – pokazuje da se te vrste masivnih humanitarnih međunarodnih akcija kojima bi se trebao spašavati suverenitet jedne male, rastrošne zemlje ne mogu ni zamisliti.

To s druge strane znači, da bi i većim državama, u slučaju bankrota njihovih financija, i cjelokupan državni suverenitet (osim njegovih znakova poput himne, zastave i grba) završio u stečajnoj masi, pod starateljstvom inozemnog upravitelja. Ali, unatoč toj vrsti logike, suvremena Grčka kao da ulazi u povijest kao prva, koja računa da joj inozemni spasitelji i stečajni upravitelji moraju pokloniti i mir, i punu suverenost, te oprostiti gotovo sve vanjske dugove i još joj nešto svježeg kapitala dodati za novi početak, ne aktivirajući ni jednu hipoteku.

Na tu vrstu hazardne igre grčka se vlast odlučila, oslanjajući se na činjenicu, da Europska unija nije u cjelini ni monetarna, a pogotovo ne fiskalna unija, te da u svojim temeljnim aktima nije razradila proceduru i obveze u slučaju da jedna članica dobrovoljno izlazi iz eurozone ili iz Unije, pa ni u slučaju da izlazi naglavačke, izbačena od strane ostalih članica.

Usput, držeći se davne doktrine, da je »moj dug od 100 dolara moj problem, a moj dug od 100 milijuna dolara problem vjerovnika«, prezadužena i bankrotirana Grčka, kao i šire društvo još desetak manje ili više prezaduženih članica EU-a, sada prisiljavaju vjerovnički klub, predvođen Njemačkom, da idućih deset godina rade i za njih, ako ne žele da se cjelokupna Unija raspadne na kaotičan način, toneći u depresiju na rok dulji od idućih deset godina, začinjen i ratnim rizicima.

Njemačka je vlada, poučena nesagledivim obvezama za saniranje grčkog slučaja, zatražila od ostalih članica da ubuduće ministri financija Unije imaju pravo veta nad nediscipliniranim fiskalnim potezima prezaduženih članica ili čak da imenuju posebnog povjerenika za štednju, koji bi nadzirao grčki državni proračun, kao i proračunsku politiku u svim prezaduženim članicama, čiji opstanak ovisi o velikim pozajmicama ili oprostima dugova iz ostalih članica.

No, grčka je vlada odbila i same razgovore o tim prijedlozima, s čim se u nemoći složila i Europska komisija. Dakle, i Grčka i EK kao da su se suglasile o novoj političkoj doktrini, prema kojoj je moguće održavati državnu suverenost i u stanju totalnog bankrota državnih financija, ako je ostalim članicama jedne krajnje nesavršene Unije to na manju štetu, nego da oprost dugova i nove pozajmice uvjetuju ukidanjem fiskalnog suvereniteta prezaduženih ili da se odluče na najlogičnije, ali i najskuplje od svih rješenja: izbacivanje bankrotiranih i nesolidnih iz Unije ili čak na kontrolirani razlaz svake od svih ostalih članica.