Kakva zbrka mora vladati u jednoj profesiji kada u gotovo dvadeset godina ne uspijeva riješiti jedan problem? Strašna!

Slučaj »Koranski most«, gdje se Karlovčanina Mihajla Hrastova tereti za ubojstvo 13 i ranjavanje dvojice srpskih rezervista 1991. godine po mnogočemu je upravo ogledni primjer kako (ne)funkcionira naše sudstvo. To ne znači da su sve one parnice, od kojih su neke aktivne i tridesetak godina, kao što svjedoči splitski mirovni aktivist Tonči Majić, nevažne i da slikovito ne govore o »stanju stvari«. Mnogi su se, ako su već imali »sreću« da im predmet ne padne u zastaru razboljeli, pa i umrli, čekajući i nedočekavši sudski pravorijek, a o pravdi da i ne govorimo.   

Ipak, slučaj Hrastov posebno je ilustrativan. Ne stoga što bi se jedna te ista parnica protegla u beskonačnost, sa svim onim sudskim i odvjetničkim besmislenim otezanjima te nerviranjima unezvjerenih stranaka što možemo podvesti pod nedopustivu komociju čitavog aparata, nego zato što je jučer počelo 6 (?!), slovima šesto, suđenje o istom predmetu, što je ukratko riječ o vrhunskoj višegodišnjoj brljotini i karlovačkog Županijskog i Vrhovnog suda.

Sucima karlovačkog Suda objektivni su promatrači otpočetka zamjerali pristrasnost u korist Hrastova, a Vrhovni sud koji je u ovom dvodecenijskom natezanju imao ulogu kontrautega naposljetku se i sam poskliznuo. »Zaboravio« je objaviti presudu pa je osuđeni Hrastov pušten a predmet vraćen na početak. Banalno? Pa procedura, kako u sudstvu tako i u demokraciji, se i sastoji od »banalnosti« koje se moraju poštovati da i meritum stvari, u ovom slučaju utvrđivanje krivice i pravda, dođu na svoje.

One koji će sada ustvrditi da jedan slučaj, ili eto nekoliko desetaka najdugovječnijih i najproblematičnijih procesa i presuda, nisu ogledalo hrvatskog sudstva, valja podsjetiti da smo se unatrag dvadeset godina načitali obrazloženja presuda pojedinih sudaca koji pobuđuju, u gotovo jednakoj mjeri, smijeh i plač svakoga tko ima imalo zdravog razuma.

Naravno, svako obrazloženje ima svog prepoznatljivog »titulara«, suca ili sutkinju koji su ga potpisali, ali je strašna sama činjenica da i dalje u hrvatskom sudstvu traju ljudi koji su višekratno dokazali da ne rade svoj posao kako treba kompromitirajući čitavo pravosuđe. Iz neznanja ili zle namjere, svejedno. A činjenica je i to da su u mnogim istraživanjima javnog mnijenja uz političare i liječnike, upravo zbog takvih slučajeva, suci najozoglašeniji kao korumpirani.   

Čišćenje sudova te protežiranje podobnih i pristranih a ne stručnih i sposobnih sudaca tijekom devedesetih ostavilo je posljedice na sustav kojem očito treba vremena za oporavak.

Prije pola godine na okruglom stolu u Rijeci predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin, svjestan problema struke, ustvrdio je da ako se ne ostvari nepristrano, stručno, odgovorno, učinkovito, ali i samosvjesno, sigurno i ponosno sudstvo, neovisnost sudstva neće saživjeti, pozvavši suce/sutkinje da u »sređivanju stanja« krenu od sebe.

Jesu li ga svi suci čuli i razumjeli, zna li Državno sudbeno vijeće što mu je činiti, što može poduzeti ministar Orsat Miljenić?

Ili nam je, kako svjedoči posljednji dokument Europske unije o sporom ispunjavanju obaveza iz Poglavlja 23, suđena europska pravosudna magareća klupa?