Zoran Milanović, blažen u sveznanju svojemu, misli da mu je veliki plus to što je iz svoje Vlade najurio čovjeka kojega nije ni stigao, a ni poželio upoznati. Jer da je premijera uopće zanimalo tko je taj Vladimir Ferdelji i zašto ga je ministar pomorstva, prometa i infrastrukture Zlatko Komadina angažirao kao svoga pomoćnika, tada se ne bi razmetao svojom ignorancijom. I ni u bunilu ne bi izgovorio onu rečenicu: »Ja tog gospodina niti ne poznajem.«  

   Da je Zoran Milanović lojalan prema svojim poslodavcima – znači: građanima Republike Hrvatske – kao što od svojih suradnika zahtijeva da budu lojalni prema njemu, tada sebi ne bi dopustio luksuz da njihovim novcem plaća svoje zadovoljstvo što je nogirao prvu osobu čije mu se izjave nisu svidjele, te da se pritom još i hvali kako ga ne zanima koga je otpustio. U tom bi slučaju hrvatski premijer znao da mu je dužnost da Vladimira Ferdeljija barem upozna prije nego što ga šutne iz Banskih dvora. A znao bi i da mu je dužnost hrvatskoj javnosti objasniti što ga je to u Ferdeljijevom intervjuu Globusu toliko pogodilo pa da – kako sam kaže – nije imao drugog izbora osim da pomoćnika Zlatka Komadine razriješi dužnosti. 

    U čemu je taj neoprostivi verbalni delikt Vladimira Ferdeljija? U tome što smatra da je Vlada u svojim prvim tjednima osim dobrih povukla i loše poteze? U tome što misli da je povećanje PDV-a nužnost da bi se napunio budžet, a ne genijalna i vjekovječna odluka? U tome što se usudio primijetiti da je uvođenje najavljenog poreza na imovinu nemoguće bez prethodnog sređivanja zemljišnih knjiga? U tome što misli da Vlada za sada nije pokazala hrabrost da krene u reformu javne i državne uprave, te u sve ostale promjene potrebne ovom društvu? U tome što upozorava da bi prodaja firmi u državnom vlasništvu koja bi poslužila samo za potrošnju, a ne za podizanje investicijskog potencijala zemlje, bila loša i nepopravljiva? U tome što se ne libi reći da mu se reklamna kampanja uoči referenduma o ulasku u EU, za razliku od veoma dopadljivog inauguracijskog govora novoga premijera, eto, nije svidjela? U tome što je učio da je u organizacijskoj strukturi državne uprave sve usmjereno na to da se ni slučajno ne podigne efikasnost? U tome što zagovara reindustrijalizaciju, jer misli kako je ideja da će ova zemlja živjeti samo od turizma i usluga ne samo potpuno potrošena, nego i bolesna? 

    Ili je sav Ferdeljijev grijeh sadržan u izjavi: »Ako budem mislio da je ova Vlada loša, to ću i reći. A ako im se ne sviđa, mogu me izbaciti iz Ministarstva.«? I nije li to što ga je Milanović unaprijed izbacio, prije nego što Ferdelji stigne pomisliti išta loše o rezultatima Banskih dvora, jasan pokazatelj koliko premijer vjeruje u sebe i svoju Vladu? 

    Ali zato premijer nepokolebljivo vjeruje da će građani Hrvatske – dakle: poslodavci Zorana Milanovića – uvažiti njegovu ispriku što im je priuštio zadovoljstvo da sljedećih šest mjeseci, po slovu zakona, isplaćuju plaću nekome tko posao za koji je angažiran i s kojega je otjeran nije ni počeo raditi. Jer njima nažalost ne dolazi do pameti kako bi trošak Ferdeljijevog prinudnog nerada trebao podmiriti onaj tko ga je otpustio. Pa da se premijer friga s njihovim »Sorry!«, umjesto oni s njegovim.