No kao što je naš strah od Balkana, baš kao i strah od povratka u nekakvu novu »jugoslavensku« zajednicu, u protekla dva desetljeća najčešće bio rezultat besramne političke manipulacije, tako je i današnja usiljena histerija zbog »odlaska« s Balkana uglavnom ideološki inducirana. 

    A takav diskurs potvrđuje da ne shvaćamo kakvu priliku ulaskom u EU zapravo dobivamo. Ne smijemo gajiti iluzije o budućem hrvatskom mjestu za zajedničkim europskim stolom. Unija već je de facto podijeljena na prvorazrednu i drugorazrednu Uniju, a Europa funkcionira tako da se francusko-njemački dvojac Merkozy najprije o nečemu dogovori, a onda taj dogovor s više ili manje uspjeha prihvaćaju i ostale članice Unije. 

    Moramo biti svjesni da hrvatski glas neće biti presudan. Morat ćemo se prilagođavati i priklanjati puno jačima od nas. Hrvatska će vjerojatno tražiti svoje mjesto u skupini srednjoeuropskih novih članica, no Bruxelles od Hrvatske očekuje i da bude svojevrsni most prema turbulentnoj regiji, tom zlosretnom Balkanu, od kojeg toliko želimo pobjeći. Dakle, Hrvatska se mora okrenuti Europi, ali ne smije okrenuti leđa svom susjedstvu. 

    Pritom Hrvatska treba iskoristiti svoju geopolitičku prednost u odnosu na ostale članice Unije, pa i Sloveniju. Hrvatska najbolje poznaje Balkan, ima najraznovrsnije gospodarske i političke veze s tim područjem, s kojim dijeli srodan jezik, kao i nekoliko desetljeća života u zajedničkoj državi. 

    Čujemo da Hrvatska gospodarski ne bi mogla preživjeti bez Europe. No bi li mogla preživjeti bez regije? Statistika otkriva da su Srbija i Bosna i Hercegovina jedini hrvatski vanjskotrgovinski partneri s kojima imamo plus u trgovinskoj razmjeni. Stoga je integracija ostalih balkanskih zemalja, zbog slobodnog protoka ljudi i roba, prvorazredan interes Hrvatske. 

    Umjesto da zlurado priželjkuje schengenski zid što će za nekoliko godina biti podignut na hrvatskim istočnim granicama, prema Srbiji i BiH, Hrvatskoj mora biti u interesu da se schengenski režim što prije pomakne na Crno More, a da Hrvatska bude sa svih strana okružena članicama Europske unije, između kojih nema granica. 

    I nakon ulaska u EU, Hrvatska mora ostati dijelom svoje regije, ali kao europska zemlja, koja će znati dijeliti europske vrijednosti i poticati europeizaciju, ponajprije BiH, za koju dijeli posebnu odgovornost, a onda i Srbije, Crne Gore, Makedonije, Kosova i Albanije. Zbog općeg zamora i zasićenosti politikom proširenja, Hrvatska će još zadugo biti zadnja zemlja koja se pridružila europskoj integraciji, stoga je njezina odgovornost za regiju još veća. Svojom inicijativnošću mora pospješiti demokratsku tranziciju regije, a time i vratiti europsku perspektivu zapadnog Balkana u vrh europske agende, odakle je sada potisnuta. Svojim susjedima, od kojih su neki još uvijek opsjednuti granicama i suverenošću, Hrvatska ima priliku pokazati da se odricanje od dijela suverenosti isplati. 

    Kao članica EU, Hrvatska ne smije (p)ostati bahata i ne smije pasti u kušnju da ucjenjuje susjede. Na primjeru slovenske blokade Hrvatske, uostalom, vidimo da se ucjene ne isplate. 

    Ne smijemo svisoka i šovinistički gledati na svoje istočne susjede. U protivnom, makar i kao članica EU, ostat ćemo tek autarkična balkanska provincija, opsjednuta lažnom superiornošću, koja nije ni zaslužila ništa bolje.