Ali kada se eurofobi već osmjeljuju osporavati legitimitet referenduma, morali bi znati da su im argumenti tanji nego što misle. Protiv ulaska u EU glasalo je točno dvostruko manje birača nego za ulazak, a s takvim je »legitimitetom« mudrije ne razbacivati se teškim riječima. Još jedan detalj svjedoči o apsurdnosti njihovih tvrdnji: ako referendum nije legitiman, ni Ivo Josipović nije legitiman predsjednik Republike. Za njega je, naime, u drugome krugu predsjedničkih izbora glasalo samo 0,89 posto birača više nego za ulazak Hrvatske u EU. Riječ je o nešto više od 40 tisuća ljudi, uz minimalan odaziv od 50,13 posto. Dosljedni bi, dakle, morali osporavati i Josipovićev izbor, ali nismo čuli da se itko odvažio na takvo što. Pritom možemo čak i zanemariti činjenicu da je realni odziv na referendum uvjerljivo veći od službenih 43 posto. 

    Nezadovoljstvo rezultatom referenduma valja dakle prestati pretvarati u politički problem, pa se koncentrirati na sadržaj referendumske odluke. Ona je spektakularna, u svakom smislu ohrabrujuća, dugoročna i civilizacijska. Već dan nakon referenduma, ministrica vanjskih poslova sjedila je s kolegama iz EU, iznoseći inicijative i nove zamisli. Dan poslije toga, hrvatski je predstavnik sudjelovao na ECOFIN-u, gospodarsko-financijskom vijeću EU, razmatrajući kako unaprijediti gospodarstvo Europe. Hrvatska je dakle krenula pravim smjerom, da zauvijek prekine uzaludnu vrtnju u krugu vlastitih nesposobnosti, loših rješenja i još lošijih namjera. Otvorila su se vrata koja omogućuju da se taj krug napokon prekine. 

    No protivljenje Europi neće nestati tek tako. Otpor, čini se, i nije bio politički, jer protivnici nisu posezali za argumentima, nego za strahovima, predrasudama i stereotipima. Otpor kao da je stizao iz psihološke dubine, iz dugoga trajanja nataloženih kolonijalnih kompleksa, iz grča straha i poštovanja pred tom fantomskom »Europom«. Takav se otpor ne može otkloniti samo argumentima, pa čak ni opipljivim uspjesima. On se topi sporo, i samo u slobodi. I zato treba prestati kažnjavati ljude jer deru i pale zastave EU. Kome je to uopće palo na pamet? Pa što ako ih deru i pale? Prestat će kada shvate da to nije važno, da Europa nije represija i pendrek, nego otvorenost i sloboda. Svatko smije uništiti zastavu, nitko ne smije uništiti slobodu – uzdigne li se ideja Europe do toga izvornog značenja, ideal će potvrditi vlastiti smisao.