Pod krinkom humanitarne akcije protiv fantomskog iranskog nuklearnog programa, Europska je unija jučer dogovorila »dosad neviđeni« embargo na uvoz iranske nafte, u kombinaciji sa sankcijama središnjoj banci u Teheranu.

U Bruxellesu je zapravo kompromis, prema kojem će na snagu odmah stupiti samo zabrana sklapanja novih poslova izmedu Irana i europskih zemalja u naftnome sektoru, dok će se postojeći ugovori o isporukama iranske nafte zemljama Unije konzumirati do 1. srpnja.

Iran oko 20 posto svoje nafte prodaje Uniji, a ponajviše Grčkoj, Italiji i Španjolskoj, dok većinu izvozi u Aziju. Tako se i EU, prema nalogu iz naftom prežednog Washingtona, uključio u rizično, predratno zatezanje omče oko iranske ekonomije, kojoj dvije trećine izvoznih prihoda donose nafta i plin.

Da bi taj humanitarni potez postigao željeni cilj: ne toliko zaustavljanje minornog nuklearnog programa u Iranu, koliko da bi potaknuo masovne prosvjede protiv islamističkog režima i uspostavu nove vlasti, sklone američkim strateškim interesima, na djelu je cijeli paket trgovinskih, financijskih, vojnih, medijskih i burzovnih mjera. Jer, istog dana kad je Unija sa svoje strane prignječila Iran, zatraživši od ostalih naftnih zemalja iz Perzijskog zaljeva da im kompenziraju dosadašnje isporuke iz neprijateljskog Irana, a od svojih članica da više ne investiraju u Iran, kroz Hormuški su tjesnac, »u rutinskoj misiji«, u vode Zaljeva uplovili i američki nosač zrakoplova Abraham Lincoln, i jedna britanska fregata i jedan francuski ratni brod.

Istodobno su i Amerika i Unija pripremile plan za iskorištavanje naftnih zaliha za izvanredna stanja, kako bi se nadoknadila sva nafta iz Perzijskog zaljeva, koja bi bila izgubljena u slučaju da Iran blokira Hormuški tjesnac. O tim intervencijskim i burzovnim mjerama svoje su već rekli i u Međunarodnoj agenciji za energiju, utvrdivši mogućnosti plasmana do 14 milijuna barela naftne dnevno iz državnih zaliha u SAD-u, Europi, Japanu i drugim prozapadnim zemljama. Akcija tih razmjera bila bi pet puta obimnija od najvećeg intervencijskog plasmana nafte u povijesti, poduzetog u vrijeme iračke invazije na Kuvajt u 1990-oj godini.

Iranski su dužnosnici zaprijetili blokiranjem Hormuškog tjesnaca ukoliko nove sankcije zbog nuklearnog programa te zemlje naštete izvozu iranske nafte. Stanje oko Hormuza osobito prate Saudijska Arabija, Kuvajt i Irak koji ovise o tjesnacu za izvoz svoje nafte. Član iranskog Stručnog vijeća, bivši ministar obavještajnih službi Ali Fallahian, u Iranu je izjavio da bi Teheran trebao odgovoriti na sankcije EU-a trenutnim prekidom prodaje nafte Uniji i tako uskratiti Europljanima vrijeme da organiziraju alternativnu opskrbu.

Iran je i dalje četvrti izvoznik nafte u svijetu, te zemlja s trećim najvećim naftnim zalihama i drugim najvećim zalihama plina. Inače, površinom, kao potencijalno ratište, 18. je zemlja u svijetu i 20. veličinom svojeg BDP-a. Unatoč dosadašnjim zapadnim sankcijama i ratnim krizama u susjednom Iraku i u Afganistanu, Iran u 21. stoljeću ostvaruje solidan gospodarski rast, te trenutačno posjeduje devizne rezerve u iznosu od 80 milijardi dolara (čijem dijelu, koji je deponiran u zapadnim bankama, sada prijeti blokada).

Naftom žednom Zapadu, Iran je neprijatelj od islamske revolucije iz 1979. Dotad je čak 80 posto iranske nafte išlo na Zapad, od čega jedna trećina u Ameriku. Prošle godine je na Zapad isporučeno manje od 25 posto iranskog naftnog izvoza, a čak dvije trećine u Aziju, od čega pojedinačno najviše u Kinu. Još 1995. Kina je iz Irana preuzimala samo jedan posto njegova izvoza nafte, a lani čak 20 postotaka! Zato su danas azijske zemlje ključ (ne)uspješnosti američko-europskih sankcija protiv Irana.

Ne priključe li se tom kockarskom, predratnom scenariju Americi i EU-u i Kina, Indija, Japan i Južna Koreja, Iran može nastaviti s nuklearnom programom i ne mora zatvarati Hormuz, pa Americi, Francuskoj, Izraelu i njihovim satelitima ne ostaje ništa drugo, osim totalnog rata protiv Irana, ukoliko žele osvojiti i njegove naftne potencijale.