Ipak! Unatoč naporima protivnika europske integracije i košmara u glavama dobrog dijela biračkog tijela (i to ne samo onih koji su apstinirali od glasanja), građani Hrvatske u većini su na jučerašnjem referendumu zaokružili povijesno »Za«. Hrvatska će postati 28. članica Europske unije.

Ono što je bio san demokratski optimističnog puka s kraja osamdesetih i početkom devedesetih – i ono što se u naredna dva desetljeća pretvorilo u dvojbe kroz silazne i uzlazne amplitude građanskog suočenja s nimalo idiličnom stvarnošću, kako Hrvatske zbog njenih »dubioza« tako i Europske unije zbog ugrađenih problema jedinstvene političke zajednice – jučer je postalo java s kojom će trebati živjeti.  

Nitko naravno ne raspolaže čarobnom kuglom iz koje će moći »vidjeti« što će se, i kako, zbivati s Hrvatskom i njenim građanima nakon ulaska u EU. Ali, ono što su poručivali, i na čemu će i dalje inzistirati, nacionalistički protivnici EU sigurno nije bila alternativa.

 Teški konzervativizam i nazadnjaštvo hrvatske radikalne desnice zadovoljno je i sretno jedino u izolaciji. Borba po svaku cijenu protiv takozvanog gubitka suverenosti, kao da će Hrvatska u umreženom svijetu išta biti »suverenija« izvan EU nego u njoj, odnosno sijanje iluzije da još uvijek živimo u doba klasične suverenosti nacionalnih država, može samo odvesti na krivi put. Zatvaranje očiju i grčevito skrivanje u vlastitoj nacionalnoj rupi neće riješiti nijedan problem s kojim je Hrvatska suočena.

I, to također treba jednom za svagda utvrditi, tu nije riječ o euroskepticizmu, dakle kritici i propitivanju, nego o eurofobiji, strahu i iracionalnom odbijanju. Strah od EU ovdje je sinonim za sve strahove od vanjskog svijeta i promjena na čemu raste isključivost i neprijateljstvo prema različitosti i suradnji s drugima. Skepticizam, pa i onaj europski, je nešto drugo.  

Vrijeme pravog euroskepticizma međutim tek će doći. No, njegovu mjeru i dosege određivati će sposobnost političke elite da se nosi s izazovima EU i spremnost građana da ih drže na uzdi. Između ostalog, da se više ne događaju proceduralni i ini kiksevi vlasti, i prošle i sadašnje, koji su eurofobima davali pogonsko gorivo mimo rasprave o argumentima u prilog ili protiv EU.  

Treba biti na čistu. Nakon referenduma, a naročito nakon 1. srpnja 2013. godine, Hrvatskoj neće poteći med i mlijeko. EU nije panaceja, univerzalni lijek koji će izliječiti sve naše bolesti. Najmanje je EU oličenje svog dobrog, idealna politička zajednica u kojoj surađuju različite države i narodi. Ona ima svoje probleme i svoje ponekad mučne i mukotrpne načine njihova rješavanja.

Hrvatska će u takvoj »interesnoj zajednici« morati naći svoje mjesto. Pritom neće manjkati ni konflikata što će biti plodno tlo i za euroskeptike i euroskepticizam.  

No, u ovom trenutku nema dvojbe. Ulazak u EU veliki je korak za Hrvatsku. Ne gubi ništa, najmanje »suverenitet«. Može samo dobiti.

Pred zemljom i njenim građanima otvaraju se, u zajedništvu s drugim EU članicama, nove mogućnosti, koje se mogu ali i ne moraju iskoristiti. Sve će zavisiti, prije svega, od nas samih. Pred političarima i građanima još je godinu i pol dana vremena za pripreme i dovršenje brojnih reformi. A to će biti tek početak dnevnih bitaka za dokazivanje koliko stvarno vrijedi europska Hrvatska.