Razlog je jednostavan. Sve relevantne političke stranke koje su nedavno izborile mjesta u Saboru podržavaju ulazak Hrvatske u EU. One pak političke grupacije koje se tome protive ostale su daleko ispod izbornog praga. Logično je stoga pretpostaviti da će birači slijediti taj obrazac i u nedjelju. Pogotovo što u proteklih mjesec i pol dana od izbora protivnici Europske unije, na čelu sa svojevrsnim glasnogovornikom antieuropskog pokreta Željkom Sačićem, nisu ponudili ništa novog i poticajnog za raspravu, ničeg svježeg da se čovjek doista zamisli, osim petparačkih mitova kojima se podgrijava strah od EU. 

    Tri su ključna. Najprije, mit o kratkom vremenu za raspravu. Navodno, da je bilo više vremena za raspravu građani bi dobili pravu sliku o EU i ne bi srljali u nju. Tko je međutim posljednjih desetak godina protivnicima EU branio okupljanje, uvjeravanje i propagiranje svojih ideja, tko ih je mogao spriječiti da ako treba od vrata do vrata, ako su im druge mogućnosti bile uskraćene, posjete sve birače i »otvore im oči«? Bilo je načina i da se doskoči proskribiranoj netransparentnosti pregovora samo što je trebalo više inicijative i poduzetnosti. I dugogodišnjeg predanog rada. Umjesto toga, čak ni udarnu brošuru antieuropejaca, tiskanu u zadnji čas, nisu financirali naši već udruženi europski nacionalisti okupljeni u europskoj parlamentarnoj grupaciji Europa sloboda i demokracije. 

    Upravo oni posebno pothranjuju mit o gubitku hrvatske samostalnosti, kao da danas u globalno povezanom svijetu ima ijedne države, osim vjerojatno Sjeverne Koreje, koja se smatra »stopostotno suverenom«. I u nastavku, tu je i mit o Hrvatskoj kao političkoj i gospodarskoj koloniji EU, prema kojemu će strani kapital iscrpsti sve naše resurse. Da, crpit će ih, kao što ih je iskorištavao i do danas i bez članstva u EU, ako to dopuste vlasti i hrvatski građani. Ni manje ni više. 

    U nervozi pred referendum i ministrica Vesna Pusić poslužila se mitom, onim o negativnim posljedicama neulaska Hrvatske u EU. I ona je zaboravila da hrvatski problemi postoje i mimo EU, odnosno da neće nestati ni ako Hrvatska uđe ili ne uđe u EU (kakav god financijski rejtig zemlje bio). Jednostavno, i izvan EU i unutar nje, sve je naposljetku u našim rukama, rukama građana ove zemlje i političke elite koju treba demokratski nadzirati. Ono međutim što članstvo u EU nudi, kakve god EU krize prolazi i prolazit će, jesu mogućnosti europske političke i gospodarske mreže za one koji znaju, mogu i hoće, gurajući time i zemlju naprijed. Ostati izvan tog kruga dugoročno je ravno društvenom suicidu.