Pišući o jazzu, Josef Škvorecký je pisao o slobodi da se svira i pjeva muzika života. A takvu slobodu nisu dopuštali ni Hitler ni Brežnjev ni ostali diktatori, svjesni da se ono što je esencija jazza ne može držati pod nadzorom.

A ta esencija je za češkoga pisca bila »élan vital, eksplozivna i stvaralačka energija, koja kao u svakoj pravoj umjetnosti čovjeku oduzima dah i koju čovjek osjeća i u najtužnijem bluesu« i upravo zbog nje su »ideološki, a ponekad i policijski pištolji bili upereni u ljude sa saksofonima«.

»Totalitarni ideolozi ne vole stvarni život (drugih ljudi) jer ga ne mogu totalno kontrolirati; mrze umjetnost, proizvod želje za životom, jer i ona izmiče kontroli«, veli Škvorecký u priči »Red Music«, a potom sa slašću i strašću pripovijeda kako je Inka Zemánková, češka kraljica swinga, »pjevala češki s američkim naglaskom, uključujući i teksaško pjevanje kroz nos, inače tako stranom češkom jeziku« i time sablažnjavala polkaše i ostale čistunce.

»Bože, kako smo obožavali ovo kvarenje češkog jezika, našeg umilnog jezika, jer smo osjećali da su svi jezici mrtvi ako se malo ne pokvare«, piše majstor koji je na češkom jeziku stvorio knjige pune muzike života.

Škvoreckog spominjem ne zato što je nedavno umro, nego zato što je još davno proživio pokušaje raznoraznih totalitarista da zavedu teror nad jezikom i jazzom, nad životom i nad muzikom.

Spominjem ga zapravo zato što sam upravo pročitao jezikoslovni naputak kojim se opravdava sprječavanje dotoka života u hrvatski jezik.

Gospođa Sanda Ham, naime, govoreći o identitetu hrvatskoga jezika veli kako u sve ono što nisu, pa valjda i ne smiju biti njegova obilježja, spada i – »propuštanje razgovornog jezika u književni«. Po tome se, tvrdi hrvatska jezikoslovka, ovaj jezik razlikuje od onih, hajde pogodite kojih, što su nastali »različitim štokavskim stilizacijama«.

Svi se ti štokavski različito stilizirani jezici, po mišljenju Sande Ham, »već 20 godina posve samostalno razvijaju i sada se one razlike koje su se cijelo stoljeće gušile nesmetano izražavaju«, pa se njihovi mlađi govornici, za razliku od nas starijih, međusobno više ne razumiju.

Ima ona i primjer kojim će potkrijepiti tu tezu o savršenom nerazumijevanju, pa veli kako hrvatski osnovnoškolac ne može bez prijevoda razumjeti što je to »hemijsko jednačenje s kiseonikom i vodonikom«. Gospođa Ham pritom i ne sluti koliko je u pravu. Tu njezinu sklepotinu, za koju drži da je ekskluzivno srpska i kao takva nerazumljiva malim Hrvatima, doista ne može razumjeti nijedan hrvatski pučkoškolac.

Ali je isto tako ne može razumjeti niti jedan srpski osmoškolac, iz jednostavnog razloga što takva konstrukcija ne postoji nigdje osim u glavi hrvatske jezikoslovke Sande Ham.

Je li se gospođi Ham slučajno dogodilo da posegne baš za ovim razlikovnim primjerom kojega nema u životu, pa tako ni u jeziku? Ili je iz nje progovorilo načelo protuživotnosti što ga hrvatski jezikoslovci nameću hrvatskom, pa eto i srpskom jeziku?

Načelo po kojemu hrvatski književni jezik mora biti nepropustan za riječi koje u živom razgovoru koriste živi ljudi, e kako se ne bi narušila smrtna ozbiljnost kojom ga ubijaju hrvatski jezikoslovci. Znate ih, to su oni što bi živi sport zatukli mrtvozborničkim športom.